Ponekad se čini da je život previše. Ima dana kada želim poslati zahtjev svemiru: "Oprostite, mogu li imati jedan dan bez kaosa? Samo jedan, molim." Ali ne, svemir očito ima drugačije planove. Umjesto primirja, dobivam nestanak interneta, prolivenu kavu i osjećaj da život pred mene stavlja bezbroj izazova.
Ponekad ima dana kada je svega jednostavno previše. Oluja misli, osjećaja, očekivanja. Nije važno zašto – nešto se moglo dogoditi, a možda i nije. Znam samo da me u takvim trenucima obuzima osjećaj da život staje, da je zrak gušći, koraci teži. Tada se sve što želim svodi na jednu jedinu želju: pronaći snagu. Pronađite mir.
Ali kako pronaći mir kada je sve magla?
Mnogo puta sebi kažem da ne mogu sve razumjeti. Ponekad je težina trenutka jednostavno prevelika da bi se pronašao trenutni smisao. Onda kažem sebi: – Samo ćeš danas preživjeti.
Ne treba mi veliki dobitak, niti potpuno rješenje. Dovoljno je napraviti mali korak naprijed. ustajem. prošećem se. Čekam da val prođe.
Moje pravilo u teškim danima? Ne pretvaram se da ne postoje.
Kad je sve previše, priznam si da sam umorna, preopterećena i dopustim da me taj osjećaj obuzme. Nije kraj svijeta ako ikada i bude Briznula sam u plač hoću li zastati na trenutak. Naprotiv – tada pokazujem najviše hrabrosti. Hrabrost da priznam da nisam uvijek jaka i da ne moram biti.
Teška vremena ne traju vječno. Uvijek su prolazili, uvijek sam nalazio put naprijed – i znam da hoću i sada.
Sljedeći korak je mali
Ništa veliko, ništa dramatično. Samo odlučim učiniti jednu stvar koja mi olakšava trenutak.
Ustanem i kuham čaj. Ili slušam glazbu, omiljenu pjesmu zatvorenih očiju dok ne osjetim da se svijet smirio. Mogao bih izaći van, čak i pred vratima da udahnem malo svježeg zraka.
Lagana šetnja, čak i ako imam osjećaj da moje noge više ne mogu izdržati. Osjećaj tople dekice u koju se umotam. Pogled u nebo, čak i ako je oblačno, podsjeća me da je svijet veći od mojih trenutnih briga. Nije bitno što je, bitno je kretati se od onog osjećaja da je sve stalo.
Kad je svijet pretežak, u sebi ponavljam riječi: "Ovo će proći." Jer sve prolazi. Čak ni težina koju sada osjećam neće ostati zauvijek.
Zahvalnost je moj tihi saveznik
Ne prisilnu vrstu koja se čini praznom, već pravu, malu zahvalnost. Jer imam krov nad glavom. Za ljude koji me vole čak i kada to ne mogu uzvratiti. Za to što danas mogu osjećati, čak i ako boli - jer to znači da ja sam živ I u ovoj životnoj snazi, u ovom otkucaju srca koji nikad ne posustaje, nalazim utjehu.
Podsjetnik da nisam ovdje da bih cijelo vrijeme bila savršena
Ovdje sam da živim, da pokušavam, da ponekad padnem, a ponekad da se nasmijem vlastitoj nespretnosti. Ako to znači da danas pojedem pet komada kolača i cijeli dan gledam romantične serije, neka tako i bude. Život je prekratak da biste sebi otežavali.
I na kraju?
Na kraju uvijek dođe novi dan. Novi početak. I onda kažem sebi: „Uspio si. Pobijedio si. Ni kad je bilo najteže, nisi odustajao.”
Nije važno koliko sporo idem ili koliko često padam. Važno je nikad ne odustati. Da i u najtežim trenucima nađem snage ustrajati – a to je, zapravo, ono što se računa.
Ako se trenutno borite s osjećajem da je svijet pretežak, želim vam reći ovo: niste sami
Tvoja bol nije nepremostiva. Vaši problemi vas ne definiraju. U tebi postoji snaga, iako je trenutno ne osjećaš. Korak po korak, dan po dan, doći ćete na drugu stranu. A kad dođeš tamo, vidjet ćeš da si cijelo vrijeme bio dovoljno jak. Čak i sada, kada sumnjate u sebe.
