Za svoj trideseti rođendan Dejan Glavnik donio je konačnu odluku: oko svijeta biciklom. 22. travnja 2006. u pratnji prijatelja napustio je Sloveniju i dan danas luta svijetom. Trenutno se nalazi negdje na Balkanu, a 22. srpnja se nakon pet godina i tri mjeseca vraća kući. I sa istim...
Za svoj trideseti rođendan Dejan Glavnik donio je konačnu odluku: oko svijeta biciklom. 22. travnja 2006. u pratnji prijatelja napustio je Sloveniju i dan danas luta svijetom. Trenutno se nalazi negdje na Balkanu, a 22. srpnja se nakon pet godina i tri mjeseca vraća kući. I to s istim biciklom!
Oko svijeta biciklom više od pet godina. Što se mora pokrenuti u čovjeku da takva ideja padne?
Više od ideje, putovanje oko svijeta za mene je bio "san", o čemu sam razmišljao od malih nogu, kada sam s jedanaest godina počeo voziti bicikl. Nakon dugog perioda života, kada sam iz dana u dan postajala sve veći "radoholičar", shvatila sam da to nije način života u kojem uživam i da nešto treba promijeniti. Za svoj trideseti rođendan odlučila sam ostvariti svoj san.
I odjahao si biciklom u svijet. Kako vas je put vodio?
Prve sam godine biciklirao Europom sve do Nord Kappe. Uslijedila je Aljaska, au kolovozu 2006. krenuo sam na Pan American etapu, dugu 23 tisuće kilometara, sve do Argentine. Eto, ja sam nakon godinu i pol dana stigao na kraj svijeta. Slijedili su Novi Zeland i Australija, a prvo u Indoneziju i druge azijske zemlje, u Nepal, Pakistan i Indiju, na Arapski poluotok i u Afriku. Na kraju putovanja biciklom ću proći Bugarsku, Grčku, Albaniju i zemlje bivše Jugoslavije. Prijatelji će mi se pridružiti u Hrvatskoj i s njima se vraćam kući.
Nakon mnogo godina. Čemu se najviše veselite kad stignete?
Nikada nisam čeznula za domom i nema baš stvari koje bi mi nedostajale, jer usput uvijek nađeš zamjene koje su još zanimljivije. Većinu vremena mislim na najbližu rodbinu i radujem se druženju sa svojim nećacima, od kojih dvojicu nikada prije nisam ni vidio.
Ako se vratimo u svijet. Kako ide putovanje - jesu li zemlje i vremenski okvir unaprijed planirani?
Nikad nisam imao određene rute i "tajming" na svom putu. To je najbolji način, jer nikad nisam pod stresom i samo se oslanjam na svoj instinkt. Prvi put sam se odlučio za datum povratka u Sloveniju prije nešto više od mjesec dana.
Kakav je život na cesti?
Put je dug i mora postati vaš način života. Prve godine bicikliranja nekako sam ganjao sam sebe i nisam znao kako najbolje spojiti biciklizam s avanturom putovanja. Shvativši da su iskustva važnija od vožnje biciklom, prihvatila sam bicikl kao prijevozno sredstvo, a ne glavnu nit svog putovanja. Tek tada sam stvarno počeo uživati u putovanju.
Gdje ste se suočili s najekstremnijim uvjetima?
Patagonija je ostavila najekstremniji trag na mom putovanju. Više od mjesec dana vozio sam bicikl protiv vjetra koji je tijekom južnog ljeta uvijek jak i puše iz smjera Antarktika. Mala prosječna brzina, koja se ponekad može usporediti s hodanjem, ubija ne samo fizički, već i psihički. Bio je to životni test psihofizičke spremnosti broj jedan!
Koja je država najviše, a koja najmanje prijateljski raspoložena prema biciklistima?
Najmanje prijateljske zemlje su one u kojima je vožnja biciklom tabu i vozači nisu navikli na bicikliste na cesti. Ujedinjeni Arapski Emirati noćna su mora svakog biciklista. Te epske biciklističke zemlje za mene su bile Mongolija, Kanada, Aljaska i Namibija, jer si praktički sam na cesti i kolicima, bez opasnosti od cestovnog prometa...samo ja i prekrasan krajolik.
Nakon toliko godina na cesti, nesreće su vjerojatno neizbježne. Na blogu ste napisali da vas je u Nepalu zatekla nesretna situacija. Što se dogodilo?
Tri dana nakon prelaska najvišeg prijevoja visokog 5416 m na Himalaji, nepažnjom sam pao osam metara duboko na stijenu. Biciklistička kaciga spasila mi je život i nisam se previše brinuo zbog nekoliko lomova jer sam bio čvrsto uvjeren da ću uskoro ponovno sjesti na bicikl i nastaviti put. Imao sam pravu sreću u nesreći.
Koje uspomene najviše volite oživljavati?
Uspomena je onoliko koliko dana koje sam proveo na putu i ljudi koje sam sreo. Najljepše uspomene su ti spontani osmijesi, znatiželjni pogledi i ljubazni ljudi.
Koja je vaša trenutna statistika?
Prešao sam više od 114.000 kilometara, posjetio 82 zemlje na šest kontinenata, zračnice su mi pukle 42 puta i promijenio sam 8 lanaca na biciklu. Najviše sam biciklirao na visini od 5416 metara na Himalaji i “pržio” se na 52 stupnja u Pakistanu.
Je li nakon 82 zemlje ostala koja neistražena želja?
Zemlje u koje želim otići su još dva putovanja oko svijeta. A Zapadna Afrika je bez sumnje broj jedan! Avanture o kojima razmišljam su bezbrojne, ali na realizaciju će morati pričekati barem godinu dana... No putovati ću sigurno još puno.
Više zanimljivosti o Dejanovom putu na:
