"Tko bi uopće došao ovamo usred kolovoza?" pitao sam se gotovo podrugljivo na putu do gradića Lauscha, skrivenog negdje u srcu Tirinške šume. S našim Fordom odvezli smo se prema zemlji Djeda Mraza, mjestu odakle, prema starim prašnjavim poslovicama, potječe prva božićna "bunka". Da, upravo onih kojih svakog prosinca stavite nekoliko desetaka na božićno drvce.
Joined21. kolovoza 2015
Articles4
Nakon 18 mjeseci putovanja po Aziji, konačno smo zaključili da nam nema pomoći. Bez ruksaka, fotoaparata i lutanja u nepoznatom jednostavno ne možemo. Volimo pričati, još draže pisati. Volimo lubenice. Svugdje, posvuda.
“Michael Jackson je također naručio našeg medvjedića”, rekla je ljubazna mlada dama i stavila veliku plišanu igračku na stolicu s dugim drvenim stolom. "Sve su rađene ručno, neke po narudžbi, a sve s puno ljubavi."
Nije me bilo briga. Naime, pronašli smo čistinu prave divlje borovnice i napali je. Sunce je sjalo kroz borove, mirisalo je na mahovinu i iglice, bilo je mirno i tiho. I jedni i drugi imamo slanu, slanu i slanu od borovnice. I premda smo na sastanak sa simpatičnim direktorom lokalne planinske željeznice došli s ljubičastim oko usta, kako sam rekao, neko vrijeme mi nije bilo svejedno. Ne postoje prave njemačke divlje borovnice.
Nakon 18 mjeseci putovanja po Aziji, pomalo smo zaboravili što znači biti točan, precizan i prije svega svemu pristupati sa zdravom dozom strogoće. Pa ništa zato. Danas se gospođa Njemačka pobrinula da dobijemo šamar koji je smrdio na sve ovo.