Udobna fotelja, topla čokolada i... hm, opet "Sam u kući"? Prosinačke večeri stvorene su za božićne filmove – barem tako kažu reklame. Neki jedva čekaju pokrenuti Netflix i označiti posljednju romantičnu božićnu komediju. Drugi zadrhte od gađenja pri samoj pomisli na pjesmu "Let it Snow". Ali zašto? Što je toliko polarizirajuće u ovim filmovima? Psihologija iza toga je zanimljivija nego što mislite.
Nostalgija za steroidima: zašto ih volimo
Ah, Božićni filmovi! Oni su poput vremeplova koji nas teleportira u dane kada je Božić bio prava čarolija, a ne utrka po trgovačkim centrima. Psiholozi kažu da ljubitelje ovih filmova vodi prije svega nostalgija. Gledanje filmova poput "Prava ljubav" ili "Grinch" podsjeća nas na djetinjstvo, kada je najveći problem bio koliko još do poklona.
Nostalgija aktivira dijelove mozga koji reguliraju emocije i povećava osjećaj sigurnosti i pripadnosti. U kaotičnom svijetu ovi filmovi djeluju poput sigurnog zagrljaja koji nam obećava da će sve biti u redu - barem do sljedećeg kredita za blagdansku kupovinu.
Predvidljivost je još jedan ključni element: uvijek postoji jasan scenarij. Mrzi praznike, upoznaje ga, frcaju iskre, slijedi sretan kraj. Ova "savršena" formula nekima donosi pravu psihološku utjehu.
Buka i glorifikacija: zašto ih neki ljudi mrze
Ali polako! Što je s onima koje oblije hladan znoj pri pomisli na božićne filmove? Mrzitelji ovih filmova često kažu da ih nerviraju klišeizirani scenariji. "Koliko još puta možemo gledati 'savršeni' grad kako leži pod snježnim pokrivačem na Badnjak?"
Psiholozi kažu da taj otpor često proizlazi iz realizma i cinizma. Oni koji su kritičniji prema blagdanima ili imaju neidealna iskustva ove filmove doživljavaju kao preslatke ili kao podsjetnik koliko su daleko od savršene obiteljske idile.
Neki ljudi su alergični na prisilni užitak. Ako su nekome blagdani stresni ili tužni, možda će se osjećati još usamljenije gledajući ove "vesele" priče. A tu su i oni koji jednostavno ne podnose Mariah Carey.
Društvena norma ili izbor?
Jeste li ikada pomislili da gledanje božićnih filmova možda nije samo zabava, već i forma društveni pritisak? Mediji nam ih forsiraju kao obavezni dio blagdana. Ako ne volite gledati Sam u kući 2, čudni ste, zar ne?
Za neke je to dio toga otpornost: "Neću gledati božićne filmove jer neću pratiti trend!" I potpuno su u pravu! Psihološki je dokazano da nas čak i najmanji otpor normativnom ponašanju može navesti da odbacimo te naizgled "nevine" tradicije.
Je li to ljubav ili samo kemijska reakcija?
Božićni filmovi zapravo mogu biti kemijski koktel za vaš mozak. Gledanje ovih filmova oslobađa dopamin, oksitocin i serotonin - hormoni sreće, ljubavi i opuštanja. Zato bi vas dva sata s Hughom Grantom kao božićnim herojem mogla učiniti boljim od meditacije.
Ali isto vrijedi i u suprotnom smjeru. Oni kojima su božićni filmovi stresni ili dosadni oslobađat će kortizol dok ih gledaju - hormon stresa, zbog čega biste radije otišli čistiti snijeg nego gledati još jednog Grincha.
Psihološki gledano: je li to stvarno bitno?
Na kraju se svodi na jedno osnovno pravilo: dopustite si uživati (ili ne uživati). Ako vam božićni filmovi donose opuštanje i veselje, pogledajte ih bez grižnje savjesti. No ako vam smetaju, nema potrebe sudjelovati u ovoj blagdanskoj euforiji. Božić nije po scenariju, čak i ako vam ga prodavači pokušaju prodati.
Za svakog po nešto
Bilo da su božićni filmovi vaša terapija ili meta sarkazma, u svakom slučaju imaju svrhu. Ako išta, podsjećaju nas da je svatko od nas jedinstven. Ali ostaje pitanje: je li Grinch doista tako loš kao što ga mi razumijemo?
