Draga..., moram ti nešto priznati. Svaki dan provodim sate i sate razmišljajući o tebi, čekajući tvoj poziv, tvoju poruku, znak da sam ti važan. Ali ovo čekanje me ubija. Osjećam se kao da sam uvijek na dnu tvoje liste prioriteta. Znam da imaš puno posla, obaveza i prijatelja, ali... Što je sa mnom?
Rekao sam sebi previše puta da ćeš sljedeći put biti drugačiji, da ćeš pokazati više interesa, više ljubavi. Ali svaki put kad ne dobijem odgovor ili ti pomakneš naš sastanak, osjećam se izostavljeno i zaboravljeno. Zaslužujem više od toga, zaslužujem da me se čuje i poštuje.
Najviše boli kada se moram prilagoditi tvom rasporedu, tvojim željama i potrebama. Zašto nikad nije obrnuto? Zašto ja uvijek čekam dok ti bezbrižno ideš dalje?
Odlučio sam da konačno moram prestati s tim. Moram postaviti granice i početi cijeniti svoje vrijeme. Moj život je previše dragocjen da bih ga traćio nadajući se da ćeš se ti promijeniti. Neću više čekati tvoj poziv, neću više odgađati svoje planove za tebe. Počet ću živjeti za sebe i za ljude koji me stvarno cijene.
Vjerujte, nije mi bilo lako donijeti ovu odluku. Ali znam da jest jedini put naprijed. Možda ćeš mi još uvijek nedostajati, možda ću se još uvijek nadati da ćeš ikada shvatiti što si imao. Ali sada znam da sebe moram staviti na prvo mjesto.
Nadam se da ćeš razumjeti i da ćeš jednog dana naučiti cijeniti ljude koji te vole. Ja ću se za to vrijeme brinuti o sebi i svojoj sreći.
Napokon sam slobodan!
