Često mislimo da se poznajemo do tančina i da točno predviđamo svoje reakcije u raznim situacijama. Ovi fascinantni eksperimenti dokazali su suprotno, dokazujući da smo puno kompliciraniji nego što mislimo, te da jednostavno ne poznajemo sami sebe toliko dobro. Čitajte dalje i saznajte kojih je sedam eksperimenata pokazalo da priroda nadilazi sva naša znanja i da u sebi skrivamo više nego što mislimo.
Fascinantni eksperimenti koji dokazuju da se ne poznajemo:
1. Možemo se prisiliti učiniti što god želimo.
Godine 2000. Marco Evaristti pripremio je društveni eksperiment u kojem je stavio zlatne ribice u 10 miješalica s vodom. Svaki sudionik eksperimenta imao je priliku pritisnuti tipku miksera i ubiti zlatnu ribicu. Jedan od sudionika ubio je zlatnu ribicu sat vremena nakon početka eksperimenta. Očito nas priroda često tjera da budemo okrutni bez nekog posebnog razloga.
2. Stvarnost prilagođavamo svojim potrebama i očekivanjima.
Godine 1993. grupa znanstvenika iz Ohia šminkom je napravila ožiljke na licima nekoliko žena. Nakon što su se pogledali u ogledalo, zamoljeni su da upoznaju neke strance. Znanstvenici su tada, pod izlikom mazanja lica kremom za zaštitu kože, gotovo u potpunosti uklonili ožiljke. Zatim su žene ponovno zamoljene da upoznaju neke nove ljude. Mnoge žene rekle su da su ponovno bile izložene različitim vrstama diskriminacije. Čak su nabrajali riječi i postupke koji su korišteni kao uvrede. Iako nitko od sudionika eksperimenta nije imao vidljive nedostatke na licu (ožiljci su već bili uklonjeni), žene su se osjećale diskriminiranima jer su mislile da još uvijek imaju ožiljke na licu.
3. Primjećujemo mnogo manje nego što mislimo.
U sljedećem pokušaju igrač je prišao pijunima i zamolio ih da mu pomognu snaći se u gradu. Dok su pješaci davali upute, razgovor su prekinula druga dva igrača noseći veća vrata između prvog igrača i pješaka. Za to vrijeme promijenili su igrača na drugoj strani gola. Ova je imala drugačiju visinu, odjeću, frizuru i glas. Većina pješaka nije primijetila razliku i nije shvatila da ispred njih stoji druga osoba. Koliko smo slijepi za promjene pokazuje koliko je naša percepcija selektivna.
4. Snaga volje ima izravan utjecaj na naš uspjeh.
T. i. Sljezov test su prvi put izvedene prije 40 godina. Kasnije se pokazalo da su predškolci koji su bili spremni čekati dulje (u usporedbi s onima koji nisu mogli čekati ni minute) imali manje problema u ponašanju u srednjoj školi, manje su bili ovisni o drogama ili su bili podložni pretilosti. Znanstvenici su nastavili istraživanje i ovaj put pozvali ljude srednje dobi (oko 40 godina) na eksperiment. Prikazana im je određena fotografija ili slika na računalu, a zatim su zamoljeni da obave različite zadatke istovremeno. Oni koji su u djetinjstvu imali manje volje i strpljenja teže su se nosili sa zadacima, a slika na računalu bila im je puno veća distrakcija.
Znanstvenici naglašavaju da se nedostatak volje ne može poistovjetiti s nedostacima u kognitivnom razvoju. U nekim slučajevima uskraćivanje užitka može postati pogrešan izbor. Uostalom, ljudi koji slijede emocionalni impuls često mogu postati izvrsni poslovni ljudi.
5. U nama ima mnogo više okrutnosti nego što mislite.
Možda vam je već poznat eksperiment koji je izveden u podrumu Sveučilišta Stanford, koji je za eksperiment pretvoren u zatvor. Grupa muških studenata kojima je prije eksperimenta testirana psihička stabilnost i zdravlje pozvani su da sudjeluju u eksperimentu gdje su podijeljeni u dvije grupe od po 12. Jedna grupa je bila grupa čuvara, a druga grupa zatvorenika. Svima je plaćen isti iznos, a eksperiment je trebao trajati 4 tjedna. Zatvorenici su umjesto imena dobivali zatvorsku odjeću i brojeve. Stražari su bili odjeveni u stražarske uniforme, dobili su im gumice i sunčane naočale da sakriju oči. Njihov posao je bio kontrolirati zatvorenike bez upotrebe sile. Drugog dana eksperimenta zatvorenici su se opirali, a čuvari su protiv njih upotrijebili aparat za gašenje požara. Ubrzo su stražari tjerali zatvorenike da spavaju goli na betonu, a korištenje tuša i WC-a postalo je privilegija. 4 od 12 čuvara su koristili sadizam nad zatvorenicima i okrutno im se rugali. Jedan od zatvorenika odlučio je stupiti u štrajk glađu, zbog čega su ga zatvorili u mali ormar. Ostali zatvorenici morali su se odreći svojih pokrivača ili ostati u samici. Samo je jedna osoba pristala to učiniti. Eksperiment je na kraju trajao samo tjedan dana, a mnogi čuvari nisu htjeli prekinuti eksperiment. O eksperimentu su snimljena tri filma: njemački triler Das Experiment (2001.) te dvije američke verzije The Experiment (2010.) i The Stanford Prison Experiment (2015.).
6. Autoritet nadilazi naš moralni kompas.
Koliko su patnje obični ljudi spremni nanijeti drugima ako im je to nametnuto od strane vlasti ili ako je to dio njihova posla? U eksperimentu Sveučilišta Yale studenti su obavljali razne zadatke dok ih je profesor provjeravao i kažnjavao učenike za pogreške elektrošokovima (studenti su bili glumci i samo su se pretvarali da ih je struja udarila). Učitelj je s vremena na vrijeme odlazio u drugu prostoriju, gdje je bio generator s polugama na kojima je bio ispisan napon. Učitelj je dakle bio svjestan opasnosti pokusa koji je provodio. Počeo je s naponom od 15 volti, a za svaku grešku je morao povećavati napon (do 450 volti). Kada je učitelj upotrijebio najjaču kaznu, organizator eksperimenta ga je zamolio da ne pušta polugu za zatezanje. Ako je učitelj bio zabrinut zbog kazne, organizator ga je zamolio da nastavi s kaznom, jer je to bilo potrebno. Između ostaloga, učiteljica je dobila uvjerenje da se učenici tijekom eksperimenta neće teže ozlijediti. Rezultati su pokazali da je većina učitelja (26 od 40) koristila najveći napon i koristila ga sve dok organizator nije naredio kraj eksperimenta. Čini se da su normalne odrasle osobe spremne nauditi drugima kada im to naredi autoritet.
ČITAJ VIŠE: Tri neobična znaka inteligencije
7. Naše nas uvjerenje sprječava da objektivno sagledamo stvarnost.
Arthur Ellison, profesor elektrotehnike poznat po duhovitoj naravi, odlučio je jednog dana završiti svoj sat igrom. Zamolio je grupu dobrovoljaca (od kojih su neki bili njegovi sustanari) da se usredotoče na željeznu vazu. Morali su podići vazu uz pomoć svojih misli... i uspjeli su. Vaza je očito plutala. Arthura to nije iznenadilo jer je vaza lebdjela zbog njega i njegovog elektromagneta. Učenici to nisu znali i mišljenja su im bila različita. Neki su sudionici rekli da su vidjeli neku sivu tvar kako podiže vazu, drugi se nisu složili i tvrdili da se ništa nije dogodilo i da se vaza uopće nije pomaknula. Svi su učenici prilagodili svoja mišljenja prema onome u što vjeruju, odnosno što su njihova uvjerenja.
