Portobello je istinita priča koja je nevjerojatnija od fikcije. Marco Bellocchio donosi na HBO Max seriju o Enzu Tortori, čovjeku koji je imao Italiju na dlanu sve dok ga sustav nije "pojeo".
Zamislite da im, za vrijeme apsolutne medijske vladavine Oprah Winfrey ili, recimo, legendarnog Davida Lettermana, policija provali u stan i optuži ih za vođenje međunarodnog narko kartela. Razlog? Zato što je netko tvitao da želi kraću zatvorsku kaznu. Zvuči li ovo kao zaplet neuspjele crne komedije? Nažalost ne. Ovo je Italija početkom 1980-ih – zemlja širokih naramenica, bujnih frizura i Enza Tortorea, čovjeka čiji je pad bio toliko brutalan i apsurdan da bi bilo teško povjerovati da nije stvaran. HBO Max nam 20. veljače donosi seriju "Portobello" koja će vjerojatno postati vaša nova "binge" opsesija.
Godine 1982. Enzo Tortora nije bio samo TV voditelj; bio je institucija. Bio je zaštitno lice petkom navečer, čovjek koji je nagurao nevjerojatnih 28 milijuna Talijana u jednu dnevnu sobu – putem katodne cijevi. Ovo nisu brojke, ovo je religija. Njegova emisija Portobello bila je mješavina tržnice, ispovijedi i cirkusa, gdje je nacija zadržavala dah čekajući najbizarniji izazov u povijesti televizije: hoće li zeleni papagaj konačno izgovoriti riječ „Portobello“? Ironično, papagaj je tvrdoglavo šutio, dok su na sudovima ljudi koji su trebali šutjeti počeli „pjevati“ – čime je pokrenut jedan od najvećih pravosudnih skandala u povijesti „čizme“.
Nacionalna hipnoza i tihi papagaj
Ako niste živjeli u Italiji 1980-ih (ili barem tamo gdje smo mogli uhvatiti RAI signal), teško je zamisliti fenomen Portobello showa. Bilo je to vrijeme kada je televizija još uvijek imala moć ujediniti naciju. Tortora, s elegancijom kojoj bi mu pozavidio čak i James Bond i dikcijom oštrijom od britve, bio je apsolutni vladar radija. Predsjednik Pertini ga je nazivao "zapovjednikom republike". Bio je nedodirljiv. Ili je barem tako mislio.
Dok je cijela Italija molila zbunjenu pticu da progovori, iza kulisa se spremala oluja koja nije imala nikakve veze sa zabavnom elektronikom. Napuljskoj Camorri, potresenoj potresom u Irpiniji i unutarnjim borbama, trebala je distrakcija. A koji je bolji način za to nego žrtvovati kralja televizije?
Kad stvarnost postane Kafka na steroidima
Priča dobiva obrat koji bi Franza Kafku natjerao da pocrveni. Giovanni Pandico, desna ruka mafijaškog kuma Raffaelea Cutola, u svojoj ćeliji - vjerojatno dok je ljutito gledao Portobella i shvatio da papiga više neće progovoriti - odlučio se pokajati. Prodao je policiji priču da je Tortora, taj uglađeni gospodin u odijelu, zapravo bio visokoklasni diler droge.
Nema dokaza. Nema logike. Samo riječ kriminalca koji traži izlaz. A talijanski pravosudni sustav? Umjesto osmijeha, 17. lipnja 1983. u 4 ujutro pokucali su na vrata Tortorovog hotela u Rimu. Nisu došli po autogram. Odveli su ga u lisicama, pred kamerama koje je nekoć kontrolirao, a sada su ga proždirale. Od nacionalnog heroja do "čudovišta" u jednom jutru.
Bellocchio: majstor talijanske traume
Redateljska palica ovog remek-djela u rukama je Marca Bellocchia, filmskog veterana koji je karijeru izgradio bockajući otvorene rane talijanskog društva (sjetite se samo Otmice ili Izdajice). Bellocchio ne snima "kriminalističke filmove". On snima operne drame o moći, ludilu i sustavu.
Fabrizio Gifuni blista u glavnoj ulozi, ne glumeći Tortorea – on postaje Tortore. Njegova transformacija od karizmatičnog vođe do slomljenog, ali ponosnog čovjeka koji se bori za svoju čast u kavezu apsurdne birokracije vrijedna je svake nagrade koja postoji.
Zašto biste trebali gledati "Portobello"?
Jer ovo nije samo priča o prošlom dobu. To je jezivo pravovremen podsjetnik na to koliko se brzo javno mnijenje može promijeniti, koliko razoran može biti medijski linč i koliko je istina krhka kada joj se suprotstave interesi moćnika. Osim toga, vizuali 80-ih su jednostavno "vrhunski" - sva ta estetika koju hipsteri danas bezuspješno kopiraju ovdje je autentična.
Presuda: Pripremite se za ljutnju, suze i divljenje. „Portobello“ je serija o kojoj će se pričati dugo nakon što odjavna špica (i papiga) utihnu.
