Naučio/la si me više nego što sam ikad očekivao/la. Iz tvojih djela – ne tvojih riječi – izgradio sam svijet koji sada nosim sa sobom. Nema objašnjenja, nema uputa. Samo s onim što si bio/bila.
Našoj vezi nisu bile potrebne velike riječi, razjašnjeni statusi ili nejasna obećanja. Bio je tih, ali cjelovit. Nekako neizrecivo. Bio si tamo čak i kad nisi ništa rekao.. I upravo sam u tome počeo shvaćati više nego u svim objašnjenjima zajedno. Ne zato što mi želiš nešto pokazati. Nego zato što si jednostavno bio/bila ono što jesi.
Nisi dao nikakve upute. Nisi to popravio/la. Samo si me pratio/pratila. I u tome sam prvi put osjetio što znači biti viđen bez osuđivanja. Tvoj nedostatak pritiska mi je dao prostora da postanem ono što jesam. Ne zbog tebe. Za sebe – s tobom. Time što nisi ništa tražio/la, dao/la si maksimum od sebe.
Nije to bila ljubav u klasičnom smislu.
Nije bilo vatreno, nije bilo kaotično. Nije bila bajka. Ali bila je u pravu.. Obitelj. Miran. Temeljno. Kao nešto što ne treba objašnjenje. Bilo je to u tome kako si me pustio da idem svojim putem. I kako si i dalje ostala uz mene kad sam pao/pala. Ne kao spasitelja. Kao netko tko razumije da ljudima ponekad jednostavno treba netko da ih vidi – čak i kada su tužni.
Tvoje su se navike tiho smjestile u meni.
Sve što nisam primijetio dok nisi otišao. Na način na koji postavljam šalicu. U toj pauzi prije odgovora. Na način na koji se ponekad radije povlačim nego objašnjavam. Nisi mi ništa uzeo - dao si mi dio sebe koji se polako stopio s mojim.. Bez prisile. Bez svrhe. Samo si ostala u meni, poput tihe navike koju nikad ne shvatiš dok ti ne počne nedostajati.
Moć bez teatralnosti
Tvoja moć nije bila bučna. Ostao si kada bi bilo lakše otići.. I to je bila upravo lekcija koja mi je trebala – da stabilnosti nije potreban pljesak. Da ljubav ne vrišti. I ta sigurnost nije blještava, već pouzdana. Tvoja prisutnost mi je pokazala da ne moraš pobijediti da bi bio dovoljan. Jednostavno moraš biti – cjelovit, nesavršen, ali istinit.
Nisi me ispravio/la - pomogao/la si mi da pronađem sebe.
Kad sam bio zbunjen, nisi me vodio. Samo nisi pobjegao/pobjegla. I upravo zato sam se usudio ostati. Nisi me naučio kako živjeti. Pokazao/la si mi da mogu živjeti svoj vlastiti život.. I to je najmoćniji dar koji jedna osoba može dati drugoj. Ne zapovijedajući. Ne upute. Samo prostor gdje mogu disati, rasti, padati, vraćati se – i ostati ja.
Ostao si, iako više nisi ovdje.
Tvoja tiha prisutnost još uvijek odjekuje u meni. Ne kao nostalgija. Ne kao rana. Kao nešto što je bilo vrijedno i ostavilo trag. Hodam naprijed. Sam, ali ne prazan. Jer imam nešto što nema imena – a ipak znam da je tvoje.
Ti nisi priča koja mora završiti. Ti si dio mene koji govori čak i kada sve utihne.
