Jeste li ikada imali nešto jako dobro, a ipak ste tražili nešto bolje? Osjećate li se ikada kao da ne znate cijeniti ono što već imate? Što ako umjesto stalne potrage za nečim novim i boljim, radije čuvamo, volimo i razumijemo ono što već imamo?
U životu se često nađemo u situacijama u kojima se pitamo je li dovoljno ono što imamo. U vremenu u kojem nam je sve na dohvat ruke i u kojem nas društvo neprestano tjera da težimo više, više i više, ponekad se nađem u nedoumici.
Je li ono što imam stvarno ono što mi treba?
Je li dovoljno dobro? Postoji li nešto bolje, nešto veće, nešto što bi mi donijelo još više sreće?
Prečesto se zanesemo žudeći za onim što bismo mogli imati, umjesto da se fokusiramo na ono što imamo. Živimo u svijetu u kojem smo neprestano bombardirani slikama savršenstva - savršenim tijelima, savršenim domovima, savršenim vezama. Čini se kao da svi drugi žive životom koji je korak ili dva iznad našeg.
I tu se javlja ta mala sumnja koja me tjera da postignem više, imam više, budem više.
Ali onda se sjetim toga nije zlato sve što sja. Toliko sam puta shvatio da ono što na prvi pogled izgleda sjajno i privlačno često nije ništa više od iluzije. Prava vrijednost se često krije u jednostavne stvari, koji su već prisutni u našim životima. Naravno, normalno je željeti napredovati, težiti boljem.
Ali što je stvarno bolje?
Što ako ono što sada imamo nije samo dobro, nego i najbolje? Ali što ako potraga za nečim većim znači da gubite ono što je uistinu dragocjeno?
Sjećam se trenutaka u svom životu kada sam slijedio ovu slijepu želju za više. Kad sam bio uvjeren da postoji nešto bolje i stoga sam ostavio ono što sam imao. I što sam na kraju saznao? Da sam izgubila nešto što sam prije uzimala zdravo za gotovo, nešto što sam cijenila tek kad je bilo prekasno.
Shvatila sam da nije potrebno uvijek željeti više
Da biste mogli stati, udahnuti i pogledati oko sebe. Gledam svoj život, sve sitnice koje svakodnevno uzimam zdravo za gotovo - topli krevet u kojem se budim, osmijeh voljene osobe, šalicu kave koju u miru popijem, smijeh prijatelja. Svaki od tih trenutaka je poput malog blaga koje se često zanemaruje u potrazi za nečim većim.
Svi smo čuli za izreku da je trava uvijek zelenija s druge strane. Ali istina je da je trava najzelenija tamo gdje je zalijevamo.
Ne kažem da se trebamo zadovoljiti manjim, da ne trebamo sanjati ili težiti većim ciljevima. Ali ponekad trebamo stati i cijeniti ono što već imamo, prije nego što krenete na put kako biste pronašli nešto veće. Jer prava sreća ne dolazi iz stalne potrage za nečim boljim, već iz sposobnosti da prepoznamo i cijenimo vrijednost onoga što već imamo.
Kad sam naučila stati i stvarno cijeniti ono što imam, shvatila sam da je to moje život puno puniji i bogatiji, nego što sam ikad mislio.
Naučio sam da je sreća stanje uma
To je rezultat moje spoznaje da sam dovoljan upravo sada, ovdje.
Ove su me spoznaje navele da počnem njegovati zahvalnost. Svaki dan pokušavam se fokusirati na stvari koje imam, a ne na stvari koje nemam. I dok to radim, primjećujem da se moja percepcija svijeta mijenja. Više ne osjećam stalni pritisak da postignem više ili da imam više. Umjesto toga, počinjem cijeniti svaki trenutak, svaki dar koji mi je dan.
Život je kratak, prekratak da bih ga provodio neprestano žudeći za nečim što možda nikada nećem imati. Zato sam se odlučio na to usredotočen na ono što imam i u tome ću naći sreću i zadovoljstvo. Kad imaš nešto dobro, ne traži nešto bolje. Jer ono što imate može biti najbolje što vam život sprema.
A kad to jednom prepoznate istina, u tebi se rađa duboko zadovoljstvo. Više ne tražite nešto bolje jer znate da je dovoljno ono što imate. Život postaje pun, ispunjen i jednostavan – jednostavno lijep.
