Ada Hamza je puna kreativnog motiva koji joj je u vidu fotografije počeo značiti slobodu tokom studija prava. Svoju kolekciju analognih kamera polako nadopunjuje, is njima plete svoju osobnu priču protkanu duhovitim situacijama i putovanjima. Ona će 24. veljače u Kinu Šiška predstaviti seriju fotografija iz Kalifornije.
Vidio/la smo se u petak poslijepodne, kada većina ljudi već moli svom snagom, čekajući da vikend završi. Ali Adu Hamzu je tog dana proganjala krađa računala i objektiva fotoaparata, što se njoj i njezinim prijateljima dogodilo u Veneciji nekoliko dana ranije. Zato isprva nije bila raspoložena, ali uz umirujući čaj od mente lijepo smo porazgovarali o fotoaparatima, analognoj fotografiji i njezinom putovanju u Kaliforniju koje, unatoč prekrasnom otisku na fotografskom filmu, nije ostavilo tako sjajan dojam. Ada nije trošila riječi, te smo se sa šarmom koji svjedoči o njezinoj ljubavi prema ovoj umjetnosti prepustili njenom svijetu dokumentiranja kroz fotografije, koje su nešto postojeće i opipljivo.
Buduća odvjetnica koja oslobađa svoju kreativnost kroz fotografiju. Kako je započelo vaše kreativno putovanje?
Studirao sam pravo, koje planiram diplomirati ove godine, ali tijekom studija shvatio sam da me zanima i fotografija. Nisam ništa planirao, trebalo mi je nešto kreativno za napraviti. Vjerojatno zato što sam okružen takvim ljudima - tip je s Akademije (Akademije likovnih umjetnosti, op. ur.), pa sam preko njega upoznao puno prijatelja s kojima sam se više povezao, možda zato što sam više hipijevski nastrojen i nisam toliko birokratski, služben. Upravo zato sam olako shvaćao studij, ali jako sam sretan što sam ga studirao, jer sada imam drugačije znanje, drugačiji pogled na svijet. Sada shvaćam da bih to volio raditi, pa sam odlučio završiti studij. Pronašao sam most između kreativnosti i prava, naime u autorskom pravu ili pravu intelektualnog vlasništva.
Koliko se dugo baviš fotografijom?
Fotografija je nastala sasvim spontano. Počeo sam fotografirati i upao u ovaj svijet. Uglavnom sam se educirao preko prijatelja i ljudi koje poznajem, kao i putem online zajednica.
Također, na kojim radionicama?
Ne, sasvim sam. Također sam i sam naučio tehniku. Kupio sam mnogo različitih fotoaparata i učio s njima. Kad su oni oko mene saznali da snimam na film, dali su mi kameru.
Koje kamere koristite?
Imam ogromnu kolekciju fotoaparata kod kuće, od kojih neke nikad nisam ni koristio. Da sam prije pet godina dobio jedan od ovih u ruke, ne bih ni znao što bih s njim - koji je otvor blende otvoren, vrijeme... Kad sada vidim fotoaparat, točno znam kakav objektiv ima, koji otvor blende ima i što bi se sve s njim moglo napraviti. Uglavnom snimam s tri kamere. Canon EOS5 je profesionalni SLR analogni fotoaparat, uvijek sa sobom nosim Contax T2 jer je vrlo pouzdan i kvalitetan, a koristim i Chaiko.
Za što ih obično koristite?
Čajka snima zrnate fotografije, pa je koristim za osobne slike ili osobnu dokumentaciju jer stvara prekrasnu i sanjivu atmosferu. Mnoge fotografije koje će biti prikazane na izložbi snimljene su s Čajkom. Contax je japanski fotoaparat, oštriji, a Canon EOS je profesionalni fotoaparat koji koristim za posao, jer su slike dobre i oštre. Koristio sam ga za fotografiranje proizvoda za Pop up home. Razvijate li sami svoje fotografije? Ne, puštam ih da se razvijaju. Ako ga želite sami razviti, morate kupiti kemikalije i imati odgovarajući prostor za to. Zahtijeva puno opreme i skupo je, pa to nikad nisam sam probao. Razvijam film i skeniram ga direktno na CD ili to rade za mene tamo gdje ga dam razviti. Pretpostavljam da si vidio dosta svijeta. Gdje je za tebe dom? Definitivno u Ljubljani. Uvijek će biti u Ljubljani, ali bi neko vrijeme voljela živjeti negdje drugdje.
Kad biste mogli živjeti bilo gdje u svijetu, gdje biste izgradili kuću iz snova?
Nakon mog putovanja u Ameriku, jako me privlači New York, a i Jurija (dečka, op. ur.).
Što te zapravo vuklo preko bare?
Svrha putovanja bila je donekle poslovna. Početkom ljeta Jurij je pokrenuo Kickstarter kampanju koja je bila prilično uspješna, i s tim na umu, otišli smo u New York poslati blatobrane (Jurij proizvodi blatobrane za bicikle Musguard, op. ur.) i dogovoriti stvari s distributerima. Dakle, za Jurija je putovanje bilo više poslovno, za mene više odmor, opuštajuće putovanje.
Što ti se toliko svidjelo da si se odlučio/la preseliti tamo?
Dinamika velikog grada nam je odgovarala. Jurij je vrlo uspješno lansirao svoj proizvod i otkrio da su ljudi tamo prijemčiviji za određene stvari, tržište je veće, a istovremeno se sve događa brže. Oboje smo se zaljubili u New York, iako nam nije bio prvi put tamo. Vidjeli smo to drugačijim očima, budući da prijatelj tamo živi i imali smo priliku nekoliko dana zaviriti u život tamo. Potpuno normalnom životu, ne turističkom. Zapravo smo uspjeli izbjeći Times Square za 15 dana. Osjećam da imam puno energije za život u ovakvom gradu, barem godinu ili dvije.
Na izložbi ćete izložiti fotografije iz Kalifornije. Zašto neće biti izložene fotografije iz New Yorka?
Jer uopće nemam nijednog iz New Yorka. Tako smo letjeli okolo i radili cijeli dan, posjećivali trgovine biciklima i razgledavali izložbe. Osim toga, stigli smo tijekom toplinskog vala, pa fizički nisam mogao fotografirati, a kamoli cijeniti okoliš i zgrade oko sebe. Kako ste doživjeli Kaliforniju? Bilo je hladnije, u San Franciscu čak oko 15 stupnjeva Celzija niže. Stigli smo nepripremljeni, zamišljajući da ćemo biti u haljinama i kratkim hlačama, ali onda se ispostavilo da je to nešto sasvim drugo, posebno obalno područje San Francisca koje je bilo prekriveno maglom i stoga je danju bilo samo oko 13 stupnjeva Celzija, što mi je omogućilo da kupim traperice jer nisam imala što odjenuti.
Koliko dugo i gdje si bio u Kaliforniji?
14 dana. Letjeli smo u San Francisco i nastavili putovanje automobilom do Los Angelesa. Želite li ih više koristiti? Definitivno ne.
Zašto? Imam osjećaj da te Kalifornija nije impresionirala, dok neke od nas jako privlači.
Naravno, zato što misliš da je to sjajno. Kao dijete i odrastanje, gledali smo sve te filmove o Kaliforniji i u mislima nam je da je to nešto romantično i lijepo.
Kako danas, više od šest mjeseci kasnije, gledate na seriju kalifornijskih fotografija?
Zanimljivo mi je jer su slike potpuno drugačije od onoga što stvarno jest tamo. Vrlo je fascinantno - zemlja je izuzetno fotogenična, ali živjeti tamo... Nikako. Ja ne. Los Angeles je vrlo raširen i ogroman, a nema javnog prijevoza prilagođenog europskim standardima, pa svugdje morate putovati automobilom. Nemam vozačku dozvolu, ili vozim bicikl ili koristim javni prijevoz, tako da činjenica da toliko vremena moraš provoditi u autu posebno loše utječe na mene. Grad je podijeljen i svako putovanje do drugog kraja traje dva sata. Ljudi su tamo stalno na putu. Ne možete samo doći i prošetati se centrom, jer ga nema. Postoji jako dobra knjiga umjetnice Mirande July Ono bira tebe, koji govori o tome kako se ljudi iz različitih sredina i sfera života ne susreću u Los Angelesu. Ako ga usporedim s New Yorkom, tamo si uvijek među ljudima. Svi se voze podzemnom željeznicom i grad je puno življi, sa stalnom interakcijom između različitih ljudi. Upravo zato je Julyina knjiga zanimljiva - intervjuirala je ljude koje nikada ne bi upoznala, pa pruža jedinstven uvid u tamošnje društvo.
Dakle, vidjeli ste puno više od samog Los Angelesa, dobili ste uvid u život iza njegovih kulisa. Gdje si živio/živjela?
Živjeli smo kod jednog Slovenca koji je u to vrijeme tamo nešto snimao. Spavali smo kod njega, a budući da surfa, odveo nas je da vidimo gdje radi, izašli smo zajedno i živjeli nekako normalnim životom. Budući da smo imali auto, prošli smo kroz unutrašnjost pustinje i vratili se kroz vanjski dio, posjetili smo Big Sur i nacionalni park s njegovom prekrasnom prirodom - šumama, brdima, stijenama, liticama…
Koliko si fotografija ponio/la kući?
Snimio sam desetak filmova, svaki s 36 slika, dakle oko 360 slika.
Možete li opisati seriju fotografija koje ćemo vidjeti na izložbi?
To su bile snimke uživo. Kalifornija mi je bila fascinantna u smislu arhitekture i urbanog okruženja. Potpuno je drugačije nego ovdje, kuće su drugačije, automobili su drugačiji, linije na cesti i javna rasvjeta su drugačije. Puno toga se nadopunjuje, sastavlja, posvuda ima malo smeća i sve je sirovije. Ljudi žive u svojim prekrasnim kućama i možda imaju još urednije interijere, ali okoliš je pomalo zastario, kao da se nitko nije time bavio. Posebno su me fascinirale anomalije u urbanom okruženju, koje sam i fotografirao. A također i sama priroda, Big Sur, na primjer.
Imaju li tamo kakve parkove?
Mislim da jesu, ali ih zapravo nismo vidjeli. Išli smo na duge plaže, što je na svoj način zanimljivo. Svi surfaju i bilo je lijepo to vidjeti. Svi se bave sportom, iako more nije pogodno za kupanje jer su valovi ogromni. Ali lijepo je vidjeti stare gospodu, za koje mislite da su već uveliko u godinama, kako dolaze sa svojim daskama za surfanje i udaraju u valove. A te palme... mmm, stvarno su me fascinirale. Prilično su tanki i vrlo visoki, par desetaka metara.
Što vam je važno u fotografiji?
Humor mi je jako važan, pa se nadam da se to vidi kroz moje fotografije - smiješne, zabavne, bizarne situacije.
Koja vam bizarna situacija pada na pamet u ovom trenutku i jeste li je zabilježili kamerom?
Imam jednu jako sretnu sliku, objavila sam je i na svom blogu, crvenog automobila koji stoji ispred crvenog drveta. Nije bizarno, ali je smiješno. Kao da je riječ o insceniranoj situaciji, ali nije.
Dakle, ovo su stvari koje vam prvo upadaju u oči?
Da, uglavnom anomalije okoliša. Stvari koje postoje, ali nitko nije imao utjecaja na njih. Također me zanima što ljudi rade svojim kućama, kako im kaktusi čudno rastu, na primjer. Moju pažnju privlače sitnice koje drugi ne primjećuju. Pratim i druge ljude i njihov rad, fotografe koji su mi zanimljivi. Sad sam malo izoštrio ukus; U početku mi se puno toga sviđalo, ali sada mi se manje sviđa i moraju biti koherentne, dosljedne. Ideja mora biti osobna i originalna. Kroz niz fotografija možete vidjeti osobnost fotografa, odnosno ono što on ili ona želi pokazati. Svatko može snimiti dobru fotografiju, pa mi se čini da je vrhunac koherentna serija koja prikazuje što osoba voli, što je zanima, kako gleda na svijet i koje vrijednosti ima.
Kad ste upravo spomenuli fotografe. Koji vas od njih najviše inspirira?
Trenutno mi je najdraži Wolfgang Tillmans, njemački fotograf. On je briljantan, ali teško mi je riječima opisati njegov genij. Cijeli njegov opus predstavlja kakav je on. Da sam vidio tri njegove slike, vjerojatno ne bih pomislio da u njima ima išta genijalno. Objavio je i nekoliko knjiga u kojima govori o svom radu, i kroz tu teoriju, razmišljanje i ideje, čovjek ga doživljava na potpuno drugačiji način.
Koji vam je bio najveći izazov prilikom fotografiranja Kalifornije?
Ništa. Fotografiranju pristupam vrlo olako, nisam pod stresom i ne planiram. Ako idem na put, uvijek imam fotoaparat sa sobom, ali se ne zamaram idejom da moram išta fotografirati. Radi se o nekoj dokumentaciji i to je nešto što mi je u tom trenutku zanimljivo. Da nemam fotoaparat, ovo bih imao u glavi.
Koji dio svijeta biste željeli istražiti svojim fotoaparatom u budućnosti?
Azija. U zadnje vrijeme me privlači Seul, pa bih baš volio otići u Južnu Koreju. A onda u Japan.
Neke od Adinih fotografija pogledajte u galeriji ispod.
