Prvi put kad si me povrijedio, ostao sam. Zašto uvijek iznova ustrajemo tamo gdje smo povrijeđeni?
Odgovor leži u strahu. Strah od praznine, strah od nepoznatog, strah od gubitka onoga što je nekad bilo lijepo. Ali nije li pravi gubitak zaboraviti koliko smo sami sebi dragocjeni?
Svatko zaslužuje ljubav koja ga podiže, a ne onu koja ga izjeda iznutra. Ali često dopuštamo da nas strah od nepoznatog drži u odnosima koji nas uništavaju.
Umjesto slobode, biramo familijarnost. Umjesto da odemo, ostajemo. Zašto?
Jer vjerujemo da je nada jača od stvarnosti.
Kad si me povrijedio prvi put, trebao sam to shvatiti ljubav ne znači patnju. Umjesto da vjerujem svojim osjećajima, vjerovao sam tvojim praznim obećanjima. Mislio sam da ćeš se promijeniti, da će ova bol biti samo kušnja koju moramo izdržati. Ali svako je suđenje bilo samo nova rana.
U trenucima razočaranja govorila sam si da moram ustrajati. Za tu se ljubav vrijedi boriti. Nisam vidio istinu – da nisam trebao meni, nego tebi. Trebao bi dokazati da sam ti važan. Umjesto toga, nosio sam težinu veze na svojim ramenima.
Kad me povrijediš drugi put
Trebali biste prepoznati uzorak. Obećanja bez djela bile su samo riječi koje odjekuju u praznini. Ali ipak sam ustrajao. Nisam željela vjerovati da bi netko kome vjerujem mogao uzeti za pravo da me povrijedi.
Uvjerio sam se da će ljubav biti jača od tvoje ravnodušnosti. Zaboravio sam da ljubav nije natjecanje u strpljenju. Ljubav treba biti obostrana, puna poštovanja i razumijevanja, a ne boli koju opravdavamo lijepim trenucima.
Umjesto da se zaštitim, ja sam ustrajao. Bojala sam se priznati da gubim sebe. Tješila sam se mislima da je to dio veze. Ali to nije bila istina – bila je to prijevara koju sam dopustio.
Kad si me povrijedio treći put, znao sam da postajem zarobljenik vlastitih strahova
Bojala sam se progovoriti, postaviti granice, reći dosta je. Umjesto toga, još jednom sam ti dopustio da prijeđeš crtu koja je trebala biti davno postavljena. Tišina koju sam održavao bila je glasnija od bilo kojeg vriska koji sam ikada zadržao u sebi.
Tvoj dodir, koji sam nekoć povezivao sa sigurnošću, postao je hladno i bešćutno. Riječi kojima si me uvjeravao da ti je stalo postale su samo odjek tvojih djela - praznih, lažnih i neiskrenih. Tada sam si prvi put dopustio da se stvarno pogledam.
Tko sam postao? A zašto sam to dopustio?
Odgovor je bio jednostavan: jer sam bio izgubljen. Zbog tebe sam počela sumnjati u sebe, svoju vrijednost i ono što zaslužujem. Ali ono što sam tražio u tebi - podršku, ljubav i poštovanje - morao sam pronaći u sebi.
Zašto nisam otišao ranije? Zato što sam lagala sama sebi. Lagao sam sebe da ćeš se promijeniti, da ćeš već jednom ispuniti svoja obećanja. Lagao sam sam sebe da te ljubav može popraviti. Ali ljubav nije alat za popravljanje nekoga tko to ne želi. Ljubav bi trebala biti mjesto za rast, a ne bojno polje gdje nanosimo rane.
Uvjerila sam se da su ti rijetki trenuci nježnosti dovoljni da opravdaju svu bol. Da me tvoje povremene riječi priznanja i pokajanja mogu izliječiti. Ali nisu. Bile su samo flaster za rane koje su se uvijek iznova otvarale.
Shvatio sam da tebe nikada neću promijeniti, ali mogu promijeniti sebe. Da zaslužujem živjeti život bez stalne boli i razočaranja. Da ljubav koja vas izjeda nije ljubav – to je zamka koju ste sami napravili.
otišao sam. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam se živim
Suze koje su tekle niz moje lice nisu bile suze poraza, već suze pročišćenja.
Odlazak nije bio lak. Bio je tih i težak, ali je bio potreban. Dok sam zatvarao vrata za sobom, čuo sam svoje srce, koje je bilo umorno, ali slobodno. Polako sam počeo shvaćati da sam ja taj koji može postaviti granice. Ja sam taj koji može odlučiti tko može ući u moj život, a tko ne.
