Treća sezona Bijelog lotosa 3, smještena u Tajland, obećavala je duhovnost, otkrića i egzotično napeti luksuz. Na kraju smo dobili umornu meditaciju o smrti, prazne dijaloge i glumačku postavu koja se nije uspjela uhvatiti do samog kraja. Dok su se igrači konačno malo zagrijali, mi smo već izgubili interes.
Ako se činilo da Bijeli lotos Nakon eksplozivne prve sezone i emocionalno odvažne druge, Bijeli lotos 3 našao je svoje mjesto među najambicioznijim serijama na modernoj televiziji i onaj je trenutak otrežnjenja nakon all inclusive večere – kada shvatite da ste se prejeli i da desert nije vrijedan kalorija.
Bijeli lotos 3: Najslabija sezona dosad? Apsolutno.
Mike White, autor i redatelj, ovaj je put zasukao rukave i poveo nas na Tajland – destinacija savršena za duhovnu transformaciju i kulturni susret. Ali ono što smo dobili bila je razvučena i sadržajno fragmentirana sezona u kojoj su teme smrti, vjere, krivnje i prosvjetljenja lebdjele na površini, nikad istinski istražene.
Nije iznenađenje da je sezona bila teška - White često igra s nelagodom. Ali nije problem u naslovu, problem je u tome što se priče nikada zapravo ne povežu u smislenu cjelinu. Svaki je lik bio zarobljen u svom vlastitom balonu, i to ne na način koji je produbljivao razumijevanje, već na način koji nas je udaljavao od svega što je uistinu važno.
Glumačka ekipa? Hladno kao švedska salata.
Ne može se poreći da prethodne sezone Bijeli lotos otpustio neke glumce (Jennifer Coolidge, Aubrey Plaza, Theo James) jer glumcima likovi pristaju kao tanki džin i dobar tonik. Ali ovaj put – potpuno odsustvo kemije. Patrick Schwarzenegger, Carrie Coon, Aimee Lou Wood, Scott Glenn... svatko pojedinačno sposoban, ali zajedno kao improvizirana kazališna skupina još uvijek traži zajednički ton.
Iako je pred kraj bilo trenutaka autentičnosti (osobito Laurien monolog, maestralno izveden od Carrie Coon), stigli smo prekasno. Do tada smo otupjeli. Kad su glumci napokon postali malo uvjerljiviji, mi, publika, već smo se navikli na njihovu drvenu glumu – ne zato što su oni bili sve bolji, nego zato što smo mi bili sve umorniji.
Vizualni luksuz bez sadržaja
Ono što se nije moglo zanemariti je da su sve epizode vizualno oduzimale dah. Tajland je svojom mistikom, zelenilom, hramovima i tirkiznim morem naprosto vrištao za simbolikom. Ali sve se brzo pretvorilo u razglednicu – lijepu, ali praznu. Čak su i duhovni elementi (redovnici, meditacija, simbolika stabla smrti) postali samo kulisa za bogate zapadnjake koji se poigravaju idejom prosvjetljenja – kao da duhovno preporod možete kupiti na recepciji resorta.
Bezuba satira
Bijeli lotos uvijek je bila serija koja nas je zabavljala svojim ciničnim pogledom na bogate i korumpirane. Ovaj put, međutim, kao da se serija više nije usudila zagristi. Satira je postala razvodnjena, gotovo nježna. Likovi poput Tima Ratliffa i njegove ekscentrične obitelji dizajnirani su za humor i šok – ali su ostali bez ikakve prave težine. Čak su i smrti bile nekako bez težine. Chelsea, jedan od rijetkih simpatičnih likova, umire s krafnom u ruci. Simbolizam? Možda. Ali učinak? Ne baš.
Što je s doktrinom?
Mike White nam govori da je prosvjetljenje iluzija, da je potraga za smislom u svijetu bogatstva besplodna. U redu. Ali nismo li to već znali? I još važnije – treba li nam doista osam epizoda da to saznamo s likovima koje jedva podnosimo?
Jedine prave zvijezde sezone? Majmuni.
Najživopisniji likovi koji su prenosili emocije, djelovali kohezivno i bili vizualno zabavni – bili su majmuni. Ako se netko vrati u četvrtoj sezoni, to bi trebali biti majmuni. A možda i Fabian, koji nam duguje pjesmu.
