"Trebat ću te kad budem star isto koliko te trebam sada, ali čak i više."
Pred vama je prekrasna pjesma jednog pjesnika Goran Tadić, koja govori o beskrajnoj ljubavi. Ljubav od koje vam suze oči i poželite da je sami iskusite.
——
Trebat ćeš mi kad budem star i gunđao
kad ne znam gdje su mi naočale
da mi kažeš: “Eno ih na nosu, stara budalo.
Ti i tvoje srce bi ih još uvijek tražili da nije bilo mene,
da ti kažem da je sve na svom mjestu."
Trebat ćeš mi kad budem stara
da te se rado sjećam
umjesto da te se s tugom sjećam.
Trebat ćeš mi u starosti da te upozorim
kada kažeš:– Pa, sjećaš li se kakav sam bio?,
da ne smiješ tako govoriti u mojoj prisutnosti,
jer si mi ljepša nego ikad prije.
Trebaš mi u starosti da je ismijavam,
kad nas pita gdje nam je mladost.
Trebat ćeš mi u starosti kad ne budem mogao,
reći:"Bolje mozak nego srce."
Trebat ćeš mi kad budem stara
da nam ne daš da starimo.
Trebat ćeš mi u starosti da mi kažeš:
"Rekao si da me ne možeš voljeti više."
Trebam te u mojim godinama da se boriš sa mnom
jer tvrdim da doktori nemaju pojma
i ne uzimam lijekove,
jer ti si najbolji lijek za moje srce.
Trebat ćeš mi u starosti,
da me izbaciš iz kuhinje dok ti pečeš kolače:
"Strpi se, gori si od djeteta."
Trebat ćeš mi kad budem stara
kao što te sada trebam, ali još više.
Trebat ćeš kad budem star da me pitaš:
"Želiš li ovo opet?"
i kažem ti: – Uvijek mi je stalo do tebe.
Morat ćete mi reći:"Oprosti što sam vikala na tebe"
i tješim te: – Nisam te uopće shvaćao ozbiljno.
Trebat ćeš mi u starosti kad me budeš zvao djedom,
A ja ću ti reći: – Reci, moje malo pile.
Trebat ćeš mi u starosti da te i tada volim
kad me starost napusti.
kao što te trebam sada, ali čak i više.”
