Matej Vrenk putnik je i fotograf koji krajeve svijeta najradije putuje biciklom. Sam je svoj gazda, živi jednostavno i u skladu s prirodom, strast mu je surfanje ili surfanje na valovima u netaknutim tropskim predjelima i hula hooping s prijateljima.
S veseljem i ljubavlju priprema izvrsno jelo za sve u marokanskom tanjiru, zvanom tagine.
Što vas je oduševilo kod fotografije?
Tijekom svojih putovanja biciklom po nerazvijenom svijetu, uvijek sam želio uhvatiti te posebne trenutke i fotografije te drugima predstaviti ovaj drugačiji način putovanja (putuješ vlastitom energijom, ovisiš o sebi, dolaziš i odlaziš, staješ gdje ti želiš). Mještani vas poštuju i dijele s vama ono što imaju. Nakon nekoliko sati na motoru pitate se što mi to treba, ali na kraju jedini minus je guzica. Sve ostalo je u glavi.
Fotografirate već dosta godina, ali ipak, sigurno imate novih fotografskih izazova?
Sve više se bavim surfanjem i najveći izazov mi je fotografiranje iz vode. Odnosno oprema za kameru u koferu, peraje na nogama... a kad plivaš među valovima bez daske - to je jedna od najtežih stvari, čitati ocean, anticipirati kretanje surfera i onda mu se maknuti , i "preživljavanje" (smijeh). To je zamorna stvar, ali otvara potpuno novu dimenziju surf fotografije. Ove sam godine napravio svoju prvu takozvanu green room fotografiju unutar vala ili cijevi.
Ali kako se zaposliti kod kuće, u Ljubljani, gdje nema valova za surfanje ili fotografiranje?
Prije nekoliko godina privuklo me umijeće vrtnje prstena ili trubljenja. Počeli smo s prijateljima u vrtu, čisto kao hobi, ove godine je to preraslo u ozbiljnu rekreaciju. Pohađam tečajeve Inergie kod Ines Rutar, prve licencirane instruktorice humpinga u Sloveniji. Trudim se pjevušiti svaki dan, na putovanjima, po kiši, kod kuće u kuhinji, za vrijeme ručka, radnim danima i u ponoć prije spavanja. Za toplijih dana ja i prijatelji nalazimo se u parku pored Gradaščice, ispod Barjanske ulice.
Kao predstavnik muškog roda, jeste li u manjini u hula hoopingu?
Ja sam uvijek jedini dečko na treninzima, jednom do sada se dogodilo da je gospođa uspjela dovesti svog pratioca, čiji povratak još uvijek čekamo. Ne smeta mi to niti malo. Zadovoljstvo koje dobivate vrteći obruč je izvan svih, kako bih rekao, tabua o tome kome je ovaj sport namijenjen.
Ljeto i praznici su pred vratima, planirate li novo putovanje?
Nikad ne pravim planove daleko unaprijed. Na ljeto ću opet fotkati u surf kampu Ujusansa jer tamo dan prolazi po mom ukusu. Život u prirodi, šator, more, sunce i valovi, dobra atmosfera u ekipi i onaj uzbudljivi osjećaj kad uhvatite trenutak kad vježbač prvi put zajaše val. Što onda, još odlučujem.
Da možete učiniti bilo što, bilo gdje u svijetu, što bi to bilo?
Izabrala bih mjesto gdje u kućama nema radijatora, odnosno negdje na toplom mjestu uz ocean, gdje bih čekala da kokos padne s palme, surfala i slikala, svaki dan, zauvijek. Neki kažu da nije za cijeli život, odnosno dok vam ne dosadi.
