Zašto se držimo ljudi koji nas ne poštuju dovoljno? Zašto dopuštamo da nas uvijek iznova opterećuje prošlost umjesto da idemo naprijed? Danas završavam ovo poglavlje.
Dugo sam tražio razloge da ostanem. Dugo sam opravdao svoje postupke, tvoje riječi, tvoja šutnja. Sve što sam želio bila je ljubav.
Bilo je dana kada sam još vjerovao u nas, kada sam mislio da je naša budućnost svijetla i puna mogućnosti. Pitao sam se što još mogu učiniti da nam to uspije. Vjerovao sam da ako ja dovoljno strpljiv, pun razumijevanja i uporan, možda konačno vidiš koliko ti mogu dati. Ali godine su prolazile, a svaki novi dan uvjeravao me da živim u iluziji.
Koliko puta sam zbog tebe svoju sreću odgađao?
Koliko sam puta zatvorio oči pred istinom, samo da ne izgubim ideju koju sam stvorio o nama? Previše puta. Toliko sam se usredotočio na vaše potrebe, vaše strahove i vaše želje da sam potpuno zaboravio na sebe.
Dugo sam mislio da te moram spasiti, da je moja ljubav ta koja će te promijeniti. Danas znam da to nije istina.
Nitko ne može spasiti drugoga ako to sam ne želi. Nitko ne može ispuniti prazninu u tuđem srcu osim ako sam nije voljan otvoriti vrata.
Više ne živim za tvoje odobravanje
Napokon sam shvatio da nisam ovdje da ti ugodim. Nisam ovdje da bih dokazao svoju vrijednost beskrajnim trudom koji ti niti ne primjećuješ. Ovdje sam da živim svoj život da pronađem sreća i razum u svojim putovima.
Tvoja ravnodušnost naučila me koliko je pažnja vrijedna. Tvoja šutnja naučila me važnosti iskrene komunikacije. Vaša udaljenost pokazala mi je da sam sama sebi dovoljna - i da zaslužujem više.
Ovaj trenutak je za mene prekretnica. Nema više ljutnje, nema više tuge, samo jasnoća. Vidim istinu koje sam se tako dugo bojao. Ova istina je jednostavna: naša priča se bliži kraju i to je sasvim u redu.
Zatvaram ovo poglavlje. Ne zato što te mrzim, već zato što konačno jesam naučila voljeti sebe.
