Što je sreća? Je li ovo trenutak kada postižete nešto veliko? Kad te zagrli netko koga voliš? Kada zastanete na trenutak i osjetite da je svijet, unatoč svim svojim nesavršenostima, čaroban?
Da budem iskren, ponekad se pitam: zašto je sreća tako nedostižna? Zašto to stalno tražim u budućnosti - u nekom "sutra" koje se nikad ne čini dovoljno blizu?
Ima nešto posebno u božićnom vremenu
Zaustavi me. Podsjeća me da život nije samo jurenje od odredišta do odredišta. Radi se o trenucima koje često previdim.
Ponekad se osjećam kao da imam sreće tražeći na svim krivim mjestima. U priznanju drugih, u beskonačnim popisima obaveza, u očekivanjima koja su bila prevelika da bi ih ispunila. Često sam mislila da ću biti sretna kada postignem nešto veliko – kada mi život bude organiziraniji, tijelo savršenije, dani organiziraniji.
Ali svaki put kad sam postigao ono za što sam mislio da će donijeti sreću, shvatio sam da taj osjećaj traje samo trenutak. Kao da pokušavam zadržati vodu na dlanovima – sreća se prosula prije nego što sam je stvarno osjetio.
Za Božić želim sreću koja ne ovisi o savršenim okolnostima
Želim sreću koja je jaka kao drvo ukorijenjeno duboko u zemlju koje se ne prevrće od svakog vjetra. Želim sreću koja me prati u svim mojim raspoloženjima - v radost, u nedoumici, u onim tihim trenucima kada svijet kao da je utihnuo.
Sreća je kada sebi dopustim da budem ono što jesam
Kad odbacim maske koje nosim kako bih zadovoljila druge i prihvatila sebe – u svim svojim nesavršenostima. To je onaj osjećaj kad se pogledam u ogledalo i ne govorim sebi da nisam dovoljno dobra, nego si nježno priznam: „Ti si ovdje. to si ti I to je sasvim dovoljno."
Ponekad bih volio da su me ovo naučili ranije - da sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od prestanka natjecanja sa samim sobom.
Volio bih da sam sebe više volio. Bez uvjeta, bez "samo da je bolje". Samo zato što sam ja – i to je dovoljno.
Želim ti sreću u jednostavnim trenucima
U onom prvom gutljaju jutarnje kave, kad svijet još utihne. U mirisu svježe pečenih kolačića koji me podsjeća na dom. U razgovoru u kojem ne moram ništa dokazivati – samo slušam i čujem se.
Želim sreću koju donose male pobjede - kada pobijedim sumnju, kada unatoč strahu napravim korak naprijed, kada se usudim reći "da" novim iskustvima ili "ne" stvarima koje mi oduzimaju energiju.
Želim mnogo puta zagrliti one koje volim i reći im da su dio mog svijeta. Da se usuđujem tražiti pomoć kad je meni treba i ponuditi je kad je drugima treba. Jer sreća nije samo ono što dajem sebi – to je i ono što dajem drugima.
Sreća je u zahvalnosti
U buđenju svakog jutra i podsjećanju sebe: bez obzira na sve, ja imam moć kreirati svoj dan. Možda je pun izazova, može biti kaotičan, ali uvijek ću u njemu pronaći trenutak kada zastanem i osjetim: ovo što imam je čudo.
Sve što želim za Božić je da nauči živjeti tako svaki dan. Da vidim ljepotu u onome što već imam i dopustim da sreća postane moj stalni pratilac.
Jer sreća nije nešto što dođe i prođe. Je v meni, tukaj, zdaj, v teh trenutkih, ki jih ne bom več jemala za samoumevne. Želim si srečo, ki bo ostala. Srečo, ki bo tiho, a vztrajno polnila moje življenje, skozi vse leto.
