"Svi smo mi pomalo neobični. Život je također pomalo neobičan. A kada nađemo nekoga tako neobičnog kao što smo mi, ujedinjujemo se s njim u zajedničkom osjećaju neobičnosti koji zovemo ljubav. Prava ljubav." - Robert Fulghum.
Sam rješavam svoje probleme. Tvoje muke. I ja plivam kroz uragane života. Uvijek sam bio borac, pa se znam brinuti za sebe. Znam što trebam učiniti da izađem iz tame i pronađem sreću. Znam što moram učiniti da pronađem mir u sebi i znam da nije lako. Znam koliko je takav put težak. Ali nemam ništa protiv. Uvijek nađem izlaz iz mraka. I znam da će tako biti i sada. Ne treba mi netko da me spasi.
Mogu to sam riješiti. Dokle god dišem, padat ću i podizati se iznova i iznova, jer samo tako mogu učiti i rasti. Koliko god život bio težak, suočit ću se s olujom i tretirati je kao da je samo hladan tuš.
Znam da ću uspjeti ako se nastavim boriti za ono za što se zalažem. I dalje ću se neumorno baviti stvarima koje mi griju srce i dušu. Učinit ću sve što je potrebno da ostvarim život o kojem sam oduvijek sanjao.
Jedino što te želim pitati je: „Hoćeš li biti uz mene? Hoćeš li biti moj najbolji prijatelj, moja srodna duša i sve moje tajne? I iznad svega, hoćeš li me prihvatiti takvog kakav jesam?"
Trebam te biti sigurno sklonište, gdje se mogu vratiti nakon napornog dana. Trebam te biti netko kome vjerujem sa svim svojim tajnama. Netko tko sam ja tražio sve ove godine. Trebaš mi za sebe grliš i tješiš kad sam na dnu. Trebam te da budeš tu za mene i mene volio istim intenzitetom kao što ću ja voljeti tebe.
Trebam te da budeš moja zvijezda, moj saveznik i moja najluđa motivacija. Hoćeš li biti sa mnom kad se nađem u mraku? Hoćeš li pobjeći? Moram znati mogu li ti potpuno vjerovati.
To je sve što tražim od tebe. Biste li bili ta posebna osoba za mene?
