Kako je moguće da si ovdje, a ja te ne osjećam? Zašto tvoje riječi gube na težini čak i kad ih čujem? Zašto se bliskost pretvara u daljinu, iako među nama nema ni koraka? Kad stojiš preda mnom, čini mi se da gledam kroz tebe. Gdje si otišao, iako nikada nisi otišao?
Budimo se u istom krevetu, ali osjećaj bliskosti blijedi. Dodiruješ me, nije me briga. Ne zato što te ne volim - već zato što se između naših dodira krije praznina koju više ne možeš ispuniti.
Nekad si me pogledao i znao sam da me vidiš. Danas gledamo jedno pored drugog, kao da tražimo nešto što je ostalo iza nas.
Ne nedostaje mi tvoje tijelo. Nedostaje mi osjećaj da si mi sugovornik. Da si moj saveznik. Da si onaj koji me istinski razumije prije nego što uopće izustim misao. Sad sjedimo jedno pored drugog kao stranci. Pričam ti o svom danu, a ti klimaš glavom, ne slušajući.
Odgovaraš, bez interesa, bez pitanja. Sjedim pored tebe i u sebi vrištim za tvoju pažnju. Ne nakon komplimenata. Ne velikim riječima. Samo osjećajem da si ovdje – sa mnom, ne samo pored mene.
Dodiri bez značenja
Nekad si me držao za ruku kao da sam nešto dragocjeno. Danas me više ne držiš za ruku. Ti si jednostavno tamo. Poljubac koji razmjenjujemo prije spavanja postao je dio našeg popisa obaveza.
I svaki put je teže. Jer znam kako je to nekad bilo. Tvoj zagrljaj me više ne grli., ali ti klizi preko ramena. Nekad si me poznavao kao vlastiti dah. Danas me pitaš što nije u redu samo kad se potpuno povučem u sebe.
Uhvatili smo se u ritmu koji nas nije primjećivao. Sve što radimo je ispravno. Kuhamo, dijelimo kućanske poslove, raspravljamo o planovima. Ali između redaka tih poslova Nema više emocija. To je samo suradnja.Nema više veze.
Želim više od toga. Želim pogled koji se zaustavlja na meni. Riječ koja me dirne. Trenutak koji traje. I znam da si to još uvijek ti - ti. Ali to je kao da mijenjaš svoje srce za raspored. Sve teče glatko, ali bez pravog otkucaja. Ne želim vezu koju održavamo jer "je tako ispravno". Želim da me ponovno dirneš svojom dušom.
Umor bez riječi
Ne tražim dramu. Ne trebaju mi objašnjenja. Samo iskrenost. Samo trenutak da me pogledaš u oči i priznaš da i ti osjećaš da se nešto raspada. Da te tišina među nama ne ostavlja ravnodušnim. Da shvatiš koliko često Zadubljuješ se u svoje misli umjesto da ostaneš sa mnom. Nedostaje mi iskra. Nedostaje mi ona vibra koju smo imali kad je sve bilo novo, ali ništa umjetno. I ne želim se vratiti na početak – Želim nastaviti.Ali ako više nisi u ovoj priči, budi dovoljno hrabar da to priznaš.
Znam da si još uvijek ovdje - ali gdje si?
Nedostaješ mi. Ne kad si na poslu. Ne noću kad spavaš. Nedostaješ mi tijekom rečeniceTijekom pauze u razgovoru. Tijekom vožnje, kada šutimo. Tada najviše osjećam da te više nema.
Možda još uvijek imamo šanse. Ali ne ako šutimo. Ne ako samo pokušavamo biti "u redu". Ne ako glumimo par dok gubimo sebe.
Ali ako si već otišao, barem više nemoj stajati preda mnom kao iluzija. Dopusti mi da te stvarno propustim, ne u tvom prisustvu!
