"Vjerujem u velike ljubavi koje te mogu promijeniti do te mjere da te ni vlastita majka ne prepozna."
Ja stvarno vjerujem u te velike, bajkovite, ljubavi, ali pričam i ponašam se kao da u ljubav UOPĆE ne vjerujem. Nemam ozbiljnih romantičnih očekivanja, ne tražim da mi zvijezde padaju s neba. Jedna sam od onih rijetkih koja voli tradiciju, ali i vjeruje da monogamija nije potrebna.
Ipak, vjerujem u velike ljubavi... jer sam ga imao.
Imao sam VELIKU ljubav. Ovo je ljubav koja vas prožima. Ljubav za koju ne možete ni vjerovati da postoji i da je došla baš vama. O njoj su napisani romani, napisane pjesme. Ovo je ljubav koja te uči stvarima za koje nisi znao da postoje, ljubav koja ti daje beskrajno više nego što ti treba.
Ovo je LJUBAV VAŠEG ŽIVOTA.
Ako budete imali sreće, upoznat ćete ljubav svog života. Bit ćeš s njom, učiti od nje, dati joj dušu i tijelo i dopustiti joj da te promijeni do te mjere da te ni vlastita majka neće prepoznati. Ovo iskustvo je jedinstveno. Ali to se rijetko događa.
Ali ono što nikada nećete pročitati u bajci o ovoj vrsti ljubavi je da, da ponekad sretnemo ljubav svog života, ali je ne uspijemo zadržati. Ne vjenčamo je, vidimo je u zagrljaju druge žene ili drugog muškarca, ili još gore: smrt nam je otme iz ruku.
Odat ću vam tajnu: ljubav NE pobjeđuje sve! U stvarnom životu ne rješava nerješive probleme, ne pobjeđuje bolesti, ne pomiče planine...
Ne možemo se držati ljubavi svog života kao dijete u krilu jer na kraju dana ljubav nije sve što postoji i nije jedino što je važno. Možda mi želimo malu kuću na osami i troje djece, a on gradski život i karijeru. Istraživali bismo svijet, ali njemu je najljepše kod kuće. I zato je ponekad najveća, najvelikodušnija gesta u životu otpustiti ljubav svog života.
I ako naša bajka ne završi riječima "I živjeli su sretno do kraja života", to ne znači da ta ljubav nije bila vrijedna toga. Netko nas može voljeti u jednoj godini takvom snagom da nas nitko drugi neće voljeti za pedeset godina. Neki ljudi nas mogu naučiti više stvari u jednom danu nego što će nas drugi naučiti za cijeli život.
Pa zašto sada omalovažavati naše velike ljubavi? I zašto danas očajnički tražimo druge „velike ljubavi“, nekoga tko će je zamijeniti, nekoga tko će biti bolji?
Možda bismo trebali biti zahvalni što smo ikada upoznali takvu ljubav. Da bismo to mogli doživjeti. Neki ljudi NIKADA u životu ne upoznaju ni jednu veliku ljubav!
