Dugo sam vjerovala da prava ljubav znači ustrajati. Da ako si dovoljno strpljiv, ako se dovoljno trudiš, ako daješ dovoljno sebe, sve će uspjeti. Da će stvari jednog dana biti bolje, da ćeš jednog dana vidjeti koliko mi značiš i voljeti me onako kako sam ja volio tebe.
Ali istina je bila drugačija. Ljubav koju sam poznavao nije bila ona koja liječi. Ona je bila ta koja je boljela. I što sam se više trudio, to sam se više gubio.
Ostanak me boljeo više od odlaska.
Ljubav ne bi trebala boljeti – barem ne cijelo vrijeme.
Ne kažem da sve mora biti savršeno. Ljubav nije uvijek laka. Ali ako se svaki dan moraš uvjeravati da je vrijedno toga, ako više plačeš nego se smiješ, ako više sumnjaš nego što vjeruješ, ako čezneš više nego što osjećaš... onda to nije ljubav.
Ostao sam dugo jer sam se bojao da će nakon tebe praznina biti prevelika. Bojala sam se osjećaja gubitka. Bojao sam se da više neću biti cijeli bez tebe.
I onda sam otišla.
Kad sam te ostavio, konačno sam se pogledao u ogledalo.
Dugo sam izgubljen u tebi. U onome što bi mogla biti. U čemu sam želio postojati. Ali kad sam ostao sam, vidio sam se prvi put nakon dugo vremena.
Vidio sam koliko sam ljubavi davao nekome tko je nije mogao primiti. Vidjela sam koliko sam noći provela u suzama jer sam vjerovala da nisam dovoljna. Vidio sam koliko sam sebe žrtvovao za nešto što nikada nije bilo ispravno.
A kad sam to shvatila, više me nije bilo strah.
Ne bojim se više biti sama. Bojim se da ću se opet izgubiti.
Više se ne bojim biti sam. Više se ne bojim praznine koju si ostavio, jer znam da je mogu sam ispuniti. Više se ne bojim odlaska jer znam da je ovo bio početak, a ne kraj.
Moj najveći strah trebao je biti da ću ostati i nastaviti se gubiti u nečemu što me uništava.
Sada znam da prava ljubav ne zahtijeva da odustanem od sebe. I da je ljubav koju sam tražio cijelo vrijeme čekala u meni.
Ovo je ljubav koju više nikada neću ostaviti.
