Peking - ogledalo diva koji se budi

U posljednja dva desetljeća Peking je postao urbani laboratorij zemlje u tranziciji, koja se koleba između slobodnog tržišta i stranačkog monopola, između planske ekonomije, korupcije i globalizacije. Iako je u želji za što skorijom modernizacijom u "sjevernoj prijestolnici", kako bi se preveo naziv kineske prijestolnice, u gradu nestao ogroman broj materijalnih ostataka iz raznih razdoblja slavne kineske povijesti, kineska politička politika rukovodstvo je počelo uviđati važnost povijesti i tradicije koje danas stavljaju uz bok najsuvremenijim dostignućima arhitekture.

 Kao i želja Kine da postane svjetska velesila, odnosno želja da učvrsti svoj već stečeni status svjetske supersile, očituje se i u opsjednutosti brojevima. Peking je 2008. bio domaćin najvećih Olimpijskih igara ikada, prošle godine je kineska financijska metropola Šangaj organizirala najveću svjetsku izložbu, a ove godine ponovno otvoren Peking Nacionalni muzej, koji se nakon tri godine obnove ponovno može pohvaliti titulom najvećeg muzeja na svijetu. Uprava muzeja, koji se prostire na čak 200.000 četvornih metara i predstavlja više od milijun kulturno-povijesnih objekata, očekuje više od deset milijuna posjetitelja godišnje. Kada je Komunistička partija Narodne Republike Kine krajem 1980-ih krenula novim putem, počela se mijenjati i slika glavnog grada. Osim stranim ulagačima, vrata su otvorena i stranim i na zapadu obrazovanim kineskim arhitektima koji su unijeli dinamiku i optimizam u sliku sivog Pekinga koji se raspadao pod teretom kolosalne gradnje i nesagledivog broja nedovršenih ili loše izgrađenih objekata. stambeni kompleksi. Jedna od najamblematičnijih građevina nove ere, smještena na zapadnoj strani glavnog trga Tiananmen, je Pekinška opera. Kada je francuski arhitekt Paul Andreu 1998. godine pobijedio na natječaju, skeptici su njegov projekt eliptične kupole od stakla i titana nazvali Pačjim jajetom, dok su najgorljiviji protivnici ultramoderne arhitekture u samom centru grada nazvali Planinom Izmet. Danas je kulturni centar, koji uključuje operu, glazbenu dvoranu i kazalište, ponos grada i dokaz da je prošlo razdoblje dosade i sivila u kineskoj arhitekturi. Najbolji dokaz je, naravno Olimpijski stadion i ostalu infrastrukturu koja je izgrađena za veliki događaj 2008. Godine 2003. projekt je povjeren švicarskim arhitektima Herzog & de Meuron koji su pozvali jednog od vodećih kineskih umjetnika Ai Weiweija da sudjeluje. Dizajneri stadiona bili su inspirirani kineskom keramikom, a njihovo arhitektonsko ostvarenje je zbog neobičnog izgleda dobilo nadimak Ptičje gnijezdo. Među središtima događanja Olimpijskih igara ne treba zaboraviti Vodena kocka, kako od milja zovu vodeni centar. Polovica kompleksa od pet bazena, koji su zamislili australski arhitekti PTW Architects, nakon Olimpijskih igara pretvorena je u golemi vodeni park.

Hrabri planovi za budućnost
Biti najveći više je nego očit trend moderne Kine, a gigantskim uspjesima nada se i razvoj turizma. Iako su Šangaj i Hong Kong veliki rivali po broju turista, Peking je i dalje najposjećenija kineska destinacija. Lani je grad zabilježio 140 milijuna turista, od čega oko pet milijuna stranaca. No, ambicije su još veće jer se planeri turističkog razvoja nadaju da će se do kraja desetljeća broj stranih gostiju udvostručiti. U red prvaka izbila je i pekinška zračna luka koja je postala druga najprometnija zračna luka na svijetu, a po broju putnika pretekla ju je samo američka Atlanta.

Otkrivanje Hutonga
Svaki posjetitelj Pekinga mora doživjeti ljepotu i tajne Zabranjenog grada, koji je najpoznatije turističko mjesto nakon Kineskog zida. Jedan od načina da upoznate povijest grada je i šetnja hutonzi, stare gradske četvrti, koje nažalost nestaju u želji za što bržom modernizacijom grada. Samo nekoliko njih zadržalo je svoje tipično lice, ali su sačuvane zahvaljujući poduzetnim planovima gradskih vlasti, koje su kuće s ugodnim unutarnjim dvorištima pretvorile u kafiće, butike i umjetničke ateljee. Dobar primjer obnovljenog starog grada je hutong u blizini hrama Pudu.

Urbani život
Iako je Kina još uvijek komunistička zemlja, način života u gradu se mijenja baš kao i njegova vladavina. U većini restorana i dalje će nas posluživati namrgođeni konobari, imat ćemo izbor jela s takozvanih turističkih jelovnika, ali optimizam vlada iu gastronomiji i dizajnerima novih ambijenta. Jedan od najboljih primjera je Qu Nar, restoran čiji je vlasnik i jedan od dekoratera interijera spomenuti Ai Weiwei. Njegov restoran primjer je realizirane ideje umjetnika koji se prometnuo u ugostitelja, te u njemu s drugim umjetnicima uredio ambijent u kojem predstavlja umjetnička djela popraćena kulinarskim užicima. Još jedan umjetnik koji se bacio u restoranske vode je tajvanski glumac Gao Mingjun, njegov restoran  A21 no okupljalište je slavnih i bogatih koji se vole šepuriti u minimalističkom ambijentu s ponekim šarenim detaljem. Kada je bivši violončelist Bai Feng otvorio restoran i bar 2000. godine, nije imao ime, pa ga je samo nazvao Traka bez imena. Fengova neobičnost i kreativnost dolazi do izražaja i u interijeru restorana koji je mješavina meksičkih i mediteranskih utjecaja s dodatkom teksaške energije. Zanimljiv je i jelovnik koji nudi suptropske okuse manjinskih kuhinja pokrajine Yunan.

Proizvedeno u Kini
Donedavno su kineski proizvodi smatrani bezvrijednim kičem, koji se prodavao na štandovima diljem svijeta. Iako se proizvodi proizvedeni u Kini mogu kupiti u gotovo svakom kutku svijeta, Kina je počela shvaćati svoju bogatu tradiciju i povijest što je vidljivo i kroz sve kvalitetniji asortiman tipičnih kineskih proizvoda. Jedan od najboljih primjera je keramičarska radnja Spin. Umjetnici koji stvaraju legendarni porculan i keramiku inspirirani su prirodom koja tisućama godina inspirira umjetnike i obrtnike. To je također međunarodno priznati zaštitni znak Šangaj Tang, koji već ima svoje dućane u New Yorku, Parizu i Londonu, no mnoge njihove proizvode moguće je pronaći samo u dućanima u Kini. Pekinška trgovina ovog brenda nalazi se u hotelu Grand Hyatt. Sve više sličnih trgovina dokazuje da Kina ne postaje samo gospodarski div, već i velesila koja je redefinirala svoj istančani osjećaj za estetiku.