Tko od nas nije čuo komentare poput "mama šiša" ili "baš kao tata"? Iako mnogi od nas pokušavaju formirati vlastiti identitet i izaći iz sjene svojih roditelja, u određenim trenucima percipiramo njihove geste, glasove ili navike koje na neki način nosimo sa sobom. Ali što zapravo utječe na to da postanemo poput njih - jesu li to naši geni, okruženje u kojem odrastamo ili jednostavno obrasci koje smo tijekom godina internalizirali? Postajemo li s godinama kao naši roditelji?
Postajemo li s godinama kao naši roditelji?! Genetsko nasljeđe daje nam fizičke karakteristike i mnoge osobine ličnosti. Istraživanja provedena u psihologiji i genetici pokazuju da geni utječu na osobnost, pa čak i na obrasce ponašanja. dr. Robert Plomin, vodeći genetičar u istraživanju utjecaja genetike na ponašanje, ističe da geni mogu objasniti oko 50 % razlika u osobnostima među ljudima. Plomin smatra da genetika igra vrlo važnu ulogu u formiranju naše osobnosti, što se vidi i kroz sličnost s roditeljima.
Ali genetika nije sve. Čak i ako su određene osobine ličnosti "naslijeđene", njihovo izražavanje također je snažno oblikovano našim životnim iskustvima, posebno u djetinjstvu. Poznati psiholog Jay Belsky primjećuje da utjecaj naslijeđa nije sasvim čvrst; sredina u kojoj se dijete razvija može ublažiti ili ojačati nasljedne utjecaje.
Obiteljsko okruženje: prvi koraci do osobnosti
Odrastanje u obiteljskom okruženju, gdje smo stalno izloženi navikama, vrijednostima i reakcijama svojih roditelja, snažno nas oblikuje. Djeca oponašaju roditelje i od njih preuzimaju obrasce ponašanja. Roditelji su prve osobe koje nam pružaju emocionalnu podršku i strukturu pa njihove reakcije, način komuniciranja pa čak i obrasci rješavanja problema postaju naši "modeli" svijeta.
Istraživanje koje je provelo Sveučilište u Michiganu pokazalo je da djeca koja odrastaju u autoritativnijem okruženju imaju tendenciju usvajanja istih obrazaca kasnije u životu – i pozitivnih i negativnih. Na primjer, ako su roditelji sukobljeni ili imaju problema s emocionalnim izražavanjem, vjerojatnije je da će djeca internalizirati te obrasce i prenijeti ih u svoje živote. Postajemo li s godinama kao naši roditelji?!
Psihološki mehanizmi: Zašto oponašamo?
Jedan od glavnih psiholoških čimbenika koji doprinose sličnosti roditelja je teorija privrženosti. Psihijatar i istraživač John Bowlby razvio je teoriju da djeca razvijaju osnovne obrasce povjerenja, sigurnosti i osjetljivosti kroz rane veze. Ovi rani obrasci privrženosti formiraju se kroz odnose s roditeljima ili skrbnicima, često se prenoseći u naše odnose s odraslima.
Zanimljivo istraživanje objavljeno u časopisu Psihološka znanost, ali ukazuje na fenomen ti socijalnog učenja. Ova teorija koju je razvio Albert Bandura naglašava važnost oponašanja. Roditelji su nam najbliži „modeli“ u djetinjstvu, stoga ne čudi što djeca često oponašaju i pozitivne i negativne aspekte njihovog ponašanja.
Možemo li razbiti obiteljske obrasce?
Iako mnogi od nas na određeni način sliče svojim roditeljima (ili s godinama postaju kao roditelji), uvijek imamo mogućnost osvijestiti te obrasce i transformirati ih ako je potrebno. Danas postoji mnogo načina rada na sebi – od psihoterapije do tehnika upravljanja stresom i istraživanja unutarnjih motivacija. Samorefleksija je važan korak ka odvajanju od obiteljskih obrazaca koji nam ne odgovaraju.
Psihoterapeut Dr. Sharon Martin kaže da je važno osvijestiti kako reagiramo u stresnim situacijama ili u vezama. Često se tada pojavljuju naši internalizirani obiteljski obrasci. Vodenjem dnevnika, samorefleksijom ili terapijskim liječenjem te obrasce možemo osvijestiti, prepoznati i po potrebi svjesno promijeniti.
Prihvaćajući nasljeđe, ali stvarajući vlastiti put
Na kraju, možda se doista nađemo u određenim gestama koje smo nesvjesno usvojili od svojih roditelja. Možda čak dijelimo sličan smisao za humor ili način izražavanja. No, istovremeno imamo priliku odlučiti koje ćemo dijelove „obiteljskog nasljeđa“ zadržati, a koje promijeniti.
Postati „kao naši roditelji“ može biti obogaćenje ili ograničenje, ovisno o tome koliko smo spremni raditi na sebi i osvijestiti tko smo zapravo. Na kraju, radi se o ravnoteži između onoga što smo „naslijedili“ i onoga što sami stvaramo. U svakom slučaju, odluka je u našim rukama – hoćemo li slijediti svoje roditelje, ili ćemo sami kreirati svoj put.
