Nitko ne voli biti tužan, a kada smo tužni, pokušavamo se izvući iz toga, želimo da nam bude što prije bolje, a često potiskujemo emocije. Tugu shvaćamo kao nepodnošljivo stanje koje nas opterećuje, ali su oblici tuge vrlo raznoliki, različitog su intenziteta. Tuga je dio života.
Ponekad nam tuga služi kao kontrast koji naglašava dobre stvari koje imamo.
Ponekad tuga donosi smirenje. Tada teku suze s osmijehom na licu, jer kroz tugu osjećamo svo bogatstvo sadržaja našeg života. Osjećamo zahvalnost što smo u nekom trenutku života nešto s nekim doživjeli, osjetili i podijelili.
Tuga se nikad ne ljuti. Dolazi kada nestane sav bijes, kada nestanu osjećaji bespomoćnosti i ostanu samo čiste emocije. Emocije koje su dio nas, koje čuvaju dio nečega što smo imali i izgubili, tuga zbog gubitka.
Tuga dolazi da nas pusti da plačemo, oprati srce suzama čistih emocija, u kojima nema samosažaljenja, već samo prihvaćanja i pomirenja.
Tuga nas nikada ne ostavlja zbunjenima i obeshrabrenima, ali miran i profinjen, promišljen s dubokim uvidima, iznenađen neočekivanim životnim obratima.
Tuga živi s nama i mijenja se, raste i razvija se, ne raste, već postaje sastavni dio emocionalnog života, dio našeg emocionalnog bogatstva, dio naših dragocjenih iskustava i neizbrisivih sjećanja.
Dakle, kada se pojavi tuga, ne pokušavajte je otjerati. Zagrlite je, sjednite s njom, plačite s njom, učinite što traži od vas, slušajte je i osjetite.
Otvorite joj svoje srce. Jer tuga dolazi kako bi nam omogućila da osjetimo veličinu svoga srca, da se prisjetimo koliko smo toga prihvatili i doživjeli i koliko smo uložili u ono što nam je najvažnije.
