Povodom stote obljetnice rođenja jednog od najvećih slovenskih slikara 20. stoljeća, Gabrijela Stupice, u Modernoj galeriji otvorena je prekrasna retrospektivna izložba njegova opsežnog opusa.
Velik dio života Stupica je proveo u Zagrebu, gdje je studirao likovnu umjetnost na tamošnjoj akademiji. Kasnije ga je život vratio u rodni kraj, gdje je stvarao do smrti. Pod vodstvom kustosice Martine Vovk postavljena je tako prva velika studijska izložba nakon posljednjeg pregleda njegova umjetničkog rada 1968. godine.
Raznovrstan izbor od čak 300 djela, promišljeno smještenih u istočni dio ljubljanske Moderne galerije, sustavno i pregledno otkriva Stupičevo stvaranje početnih portreta i mrtvih priroda u klasičnoj slikarskoj tehnici (u Zagrebu u razdoblju 1931. - 1937.), mračnih ikonografija zemljanih boja (nakon preseljenja u Ljubljanu 1946.), među kojima se prvi put pojavljuje motiv djevojke Lucije (njegove kćeri i doživotne muze), prelazeći u modernističko plavetnilo 1960-ih i 1970-ih s ikoničnim likom Flore, kasniji eksperimentalni tretman slikarske površine temperama, te materijalni i simulirani kolaži poput serija slika Nevjesta i težak, do završnog dijela bezbrojnih autoportreta iz bloka za crtanje, sve do posljednjeg, prožetog gorčina umirućeg života. A upravo su autoportreti usamljena konstanta, inače nevjerojatno raznolika kolebanja između potpuno različitih tehnika, s kojima se Stupica uvijek iznova hvatao u koštac.
Bogat postav umjetnina koje nikad nisu išle u korak s vremenom, već korak unatrag, dva koraka naprijed, tako nudi uistinu nesvakidašnju šetnju kroz plodove nezaustavljive marljivosti i strasti koja nadahnjuje i prožima ponosom.
