Ljudi ulaze u naše živote, često vrlo iznenada, i jednako tako iznenada iz njega izlaze. Nekima od nas je jako žao jer smo mislili da neće biti dana kada se nećemo družiti. Međutim, ovo nije kraj svijeta. Oni više nisu dio vašeg života i na to biste trebali gledati kao na dobru stvar. Da je vrijedilo, trajalo bi. Kako starimo, sve manje ljudi puštamo u svoje živote. Zašto je to sasvim u redu?
Što smo stariji, manje smo voljni trpjeti neke stvari. Kad smo mladi, često imamo želju biti prijatelji sa svima. Previše brinemo o tome što drugi misle o nama. Možda smo učinili nešto što se u tim godinama vjerojatno ne bismo usudili samo da nas prihvate. Međutim, to je dovelo do stvaranja loših prijateljstava. Nismo razumjeli znakove upozorenja ili ih nismo navikli prepoznavati, pa nismo vidjeli da nas drugi “gaze”. Kako starimo, sve smo manje voljni podnijeti neke stvari. Nemamo više vremena za nezrele gluposti, čak i ako to znači da nećemo vidjeti ljude s kojima smo provodili puno vremena. Radije provodimo vrijeme sami nego s nekim zbog koga se osjećamo usamljeno.
Što smo stariji, to nam je manje stalo do novih prijateljstava. Došli smo do točke kada vam nova prijateljstva više nisu na listi prioriteta. Nije ni blizu. Do sada je već postalo jasno tko su ljudi koji su uvijek uz nas. Ali to ne znači da nismo dobre osobe. Pričamo s ljudima, družimo se s njima, radimo razne zabavne aktivnosti, ali ih ne puštamo unutra. Ne povjeravamo im svoje tajne. Ne dopuštamo im da vide kada smo ranjivi. Davno smo prošli točku u kojoj trebamo novog najboljeg prijatelja. Čak i ako nismo u dobrim odnosima s prijateljem za kojeg smo mislili da je najbolji za nas, jednostavno nam više nije stalo. Ne, nismo pesimistični ni depresivni. Jednostavno nemamo vremena za to jer smo tako odlučili. I to je sasvim u redu.
Što smo stariji, to manje vjerujemo ljudima. Bili smo iznenađeni kada smo vidjeli kako nas ljudi lako napuštaju. Ljudi za koje smo mislili da su dobri i da će uvijek biti tu. Put do otvaranja očiju bio je okrutan. Zato smo se pojačali. Zato imamo tako debelu kožu da nas više nije briga što drugi misle o nama. Najbolji ljudi su i dalje s nama i mi poštujemo njihovo mišljenje, a oni naše. Oni su važni. Svi ostali... Ah, srećom su otišli.
Što smo stariji, manje smo voljni stavljati druge ispred sebe. Kada prestanemo brinuti o drugim ljudima i počnemo voljeti sebe, stvari se počinju mijenjati na bolje. Prestajemo raditi stvari kako bismo ugodili drugima i radimo stvari koje nam se sviđaju. Mnoga su prijateljstva “pukla” zbog te jednostavne činjenice. Jednom kad prestanemo dopuštati drugima da se loše ponašaju prema nama (tj. biti tu samo kad njima odgovara), tada dobra većina nas smatra da više nismo korisni. Počinjemo se poboljšavati. Iznutra. Na svaki mogući način. Postajemo osoba koja stvarno zna što želi. A to sigurno nisu ljudi koji će nas kočiti na svakom koraku i iskorištavati na sve moguće načine.
