Ljubav. Riječ koju koristimo svaki dan, ali rijetko u potpunosti shvaćamo njezino značenje. Ali što je ljubav kada skinemo romantizirani veo i pogledamo je dubokim očima? U pjesmi koja se pripisuje mističnom pjesniku Rumiju, ljubav nije ograničena na srce ili um – kaže se da se voli dušom. Bezvremenske riječi koje nas pozivaju na razmišljanje o pravoj prirodi ljubavi i njezinim istinskim dubinama.
Kada govorimo o ljubavi, većina nas automatski pomisli na srce. Srce kao simbol emocija, romantike, možda i naivnog sanjarenja. Međutim, čini se da pravi pjesnici, filozofi i mistici poput Rumija doživljavaju ljubav na mnogo više duhovnoj razini. Ovaj pjesnik, koji je živio u 13. stoljeću, uči nas da se prava ljubav proteže izvan naših misli i osjećaja. Ono doista nadilazi sve zemaljske percepcije.
Rumi kaže:
Što znači voljeti dušom? Znači li to da prava ljubav nije ograničena na to kako netko izgleda ili kako se zbog njega osjećamo? Možda to znači da nas prava ljubav vodi do onoga što je izvan našeg razuma i srca, do nečeg većeg, nečega što možda niti ne možemo racionalno objasniti.
Ljubav koja nije osuđena na zaborav
Moderno nas društvo često uči da je ljubav prolazna. Poput cvijeća koje s vremenom uvene, ljubav može uvenuti ako se ne njeguje. Koliko puta čujemo da se netko "zaljubio" pa opet "odljubio"? Ali ako ljubav nije ograničena na srce ili um, može li uopće biti prolazna? Rumi nas podsjeća da ljubav koju osjećamo dušom nadilazi granice smrtnosti. Ne ovisi o prolaznim osjećajima i fluktuacijama koje osjećamo u svakodnevnom životu.
Voljeti dušom znači voljeti bez očekivanja, bez straha, bez potrebe za kontrolom. To je ljubav koja je mirna i stabilna, jer nije povezana s vanjskim utjecajima. Moglo bi se reći da je ljubav s dušom onaj oblik ljubavi koji se ne boji nestati, iako se to izvana možda ne vidi. To je ljubav koja nadilazi fizičku prisutnost, vrijeme i prostor.
Kad srce i razum zaborave
Mnogi se boje gubitka pamćenja, boje se zaborava voljene osobe, osjećaja, iskustava. Ali Rumi nas svojom poezijom uvjerava – ako volimo svojom dušom, naša ljubav nikada nije izgubljena. Možemo zaboraviti lice voljene osobe, možemo zaboraviti i uspomene koje smo s njom stvorili, ali osjećaj koji nosi ljubav s dušom ostat će zauvijek.
Ova ljubav je skoro kao sidro u nama. U trenucima sumnje, u trenucima kada su nam misli pomućene sjećanjima i bolom, kada nas srce boli zbog gubitka, duša nas vuče natrag ovoj ljubavi. Ne zato što bismo trebali, već zato što smo s njom povezani na najdubljoj mogućoj razini.
Ljubav iznad ega
Voljeti dušom također znači lvoljeti bez očekivanja, bez uvjeta. U svijetu u kojem je ljubav često uvjetovana postignućem, ljepotom ili bogatstvom, Rumi nas podsjeća na bezuvjetnu prirodu ljubavi. Duša ne poznaje pohlepu, ljubomoru, sebičnost. Voljeti dušom znači voljeti na način koji nadilazi naš ego, našu potrebu za potvrdom. To je ljubav koja je potpuno oslobođena očekivanja i zahtjeva.
Ovakva ljubav je rijetka, ali nije nemoguća. To je poput daška svježeg zraka u svijetu koji je često zasićen površnim, prolaznim vezama. Poziva nas da tu mirnu, duboku ljubav pronađemo u sebi i izrazimo je u odnosima, bez potrebe za stalnim potvrdama i komplimentima. Ako volimo svojom dušom, naša ljubav je dovoljna sama po sebi.
Rumijeva potraga za ljubavlju u modernom svijetu
Suvremeni svijet nas uči da je ljubav nešto što se nalazi i gubi, nešto što mora imati dramatične početke i jednako dramatične završetke. Ali Rumi nas podsjeća da jest prava ljubav je tiha, bezvremena, stalna – nije vezan za sjećanja, niti za slike, već za duboku, unutarnju povezanost. Takva je ljubav oslobođena vanjskih prepreka, nadilazi um i srce i usidri se izravno u našoj duši.
Kada volimo svojom dušom, volimo izvan ega, izvan strahova, izvan vlastitih ograničenja. A možda nam je, upravo u ovom svijetu gdje je sve tako prolazno, najpotrebniji ovaj oblik ljubavi – smiren, stabilan i dubok. Pravi izazov je kako ga pronaći i, što je još teže, kako ga zadržati u srcu i životu.
