Obrazovanje je ključno u oblikovanju djetetova emocionalnog svijeta. Često se pitamo što radimo dobro i gdje možda griješimo. Jedan od sve gorućih izazova je dječja anksioznost koja se manifestira u mnogim oblicima – od pretjeranog straha od nepoznatog do fizičkih simptoma poput bolova u trbuhu i nesanice.
No je li moguće da određeni obrasci ponašanja roditelja pridonose razvoju anksioznost? Istraživanja su pokazala da postoje određeni tipovi roditelja koji će vjerojatnije odgajati anksioznu djecu.
Pretjerano zaštitnički nastrojeni roditelji: Kad je svijet previše opasan
Jedno od poznatijih ponašanja koja dovode do dječje anksioznosti je tzv "helikopter roditeljstvo". Riječ je o obliku prezaštitničkog roditeljstva gdje roditelji neprestano bdiju nad svojom djecom, miješaju se u svaku odluku i nastoje ukloniti sve prepreke ili opasnosti s djetetova puta. Na prvi pogled se čini da takvi roditelji svom djetetu žele samo najbolje, ali zapravo onemogućuju svoju djecu da se suoče sa životnim izazovima i razviju otpornost.
Pretjerana zaštita djeteta od teških situacija, kao što su sukobi s vršnjacima ili neuspjeh u školi, sprječava dijete da nauči kako se nositi sa svojim emocijama. Umjesto razvijanja strategija suočavanja, dijete uči da je svijet previše opasan da bi se s njim suočio sam. To dovodi do povećanog osjećaja bespomoćnosti i tjeskobe kada se suočimo sa stvarnim izazovima, osjećamo se nepripremljeno i nekompetentno.
Roditeljski strah prenosi se na djecu
Drugi važan čimbenik koji pridonosi dječjoj anksioznosti je ponašanje roditelja koji i sami pate od tjeskobe ili imaju pretjerane strahove od određenih situacija. Djeca su kao spužve – upijaju sve što dožive u svojoj okolini, a ako osjete da se roditelji boje svijeta oko sebe, često to prenesu i na sebe.
Na primjer, roditelji koji se boje visine ne samo da će spriječiti svoju djecu da se penju po drveću, već će iskoristiti svoju tjeskobu kako bi poručili da je svijet opasan i pun prijetnji. Takvo ponašanje uzrokuje da dijete počinje sumnjati u vlastitu sigurnost, što dodatno pridonosi osjećaju tjeskobe. Djeca koja odrastaju u takvom okruženju mogu imati poteškoća u razvoju zdravog samopoštovanja i osjećaja sigurnosti.
Izbjegavanje problema i nesposobnost suočavanja
To je važan element u razvoju emocionalne otpornosti sposobnost suočavanja s izazovima. Roditelji koji dopuštaju djeci da izbjegnu teške situacije nesvjesno pridonose njihovoj nesposobnosti da nauče prevladavati svoje strahove. Umjesto da dijete doživi neuspjeh i zatim uči na svojim pogreškama, roditelji se brinu da se ono nikada ne suoči s rizicima. Zbog toga dijete ne razvija potrebne alate za suočavanje s frustracijom, što dovodi do povećane anksioznosti kada se nađe u nepredvidivim ili neugodnim situacijama.
Kako pomoći djeci da prevladaju tjeskobu?
Prvi korak je to shvatiti nije svaki neuspjeh ili greška katastrofa. Djeca moraju naučiti da su izazovi dio života, a roditelji im mogu pomoći tako što će ih poticati da sami rješavaju probleme umjesto da im svaki put priskaču u pomoć. Također je važno da roditelji rade na vlastitom strahu i tjeskobi, a ne da svoje brige prebacuju na djecu.
Podrška, suosjećanje i poticanje djeteta da samostalno istražuje svijet ključni su za razvoj emocionalne otpornosti. Djeca trebaju osjetiti da im roditelji vjeruju i vjeruju u njihove sposobnosti. Na taj će način lakše razviti samopouzdanje i prevladati tjeskobu koju može izazvati pretjerano zaštitničko roditeljstvo.
Zaključak: roditelji kao uzori
Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete, ali važno je prepoznati kada naš strah može djetetu više štetiti nego koristiti. Uz ispravan pristup i svijest o vlastitim obrascima ponašanja, možemo pomoći djeci da razviju snagu, samopouzdanje i emocionalnu otpornost koja će im pomoći da prevladaju tjeskobu i napreduju u svijetu.
