Jeste li ikada stajali na rubu nečega što je mogla biti ljubav, ali ste duboko u sebi znali da to nije? Jeste li ikada čekali nekoga tko je fizički bio tu, ali emocionalno udaljen svjetlosnim godinama? Jeste li ikada stajali pred vratima koja su uvijek bila odškrinuta, ali nikada nisu bila potpuno otvorena za vas?
Voljeti tebe nije bilo bolno kako to prikazuju u filmovima. Nije bilo velikih svađa, ni poderanih pisama, ni glasnih reputacija.
Bilo je to poput čekanja vlaka koji je uvijek obećavao da će doći, ali nikada nije bio na peronu. Bilo je to kao da držiš telefon u ruci i uvjeravaš sebe da ćeš se možda danas javiti.
Ali nisi.
Počelo je nježno, jedva primjetno. Kao onaj trenutak kad uđeš u more i ne znaš kad si pretjerao. Jednom nogom na čvrstom tlu, drugom već uronjenom u nešto dublje, nepoznato.
Prvo su bile riječi
Mrvice koje si mi ostavio – tek toliko da povjerujem da sam na pravom putu. Onda su došli trenuci. Kratke sekunde koje su me ispunjavale iluzijom da se nešto gradi, da nisam sama u ovom vrtlogu.
Ali iluzija nije izgrađena. Iluzija ili postoji ili je nema. I ja sam to nacrtao u svojoj glavi.
Tišina koja je vrištala glasnije od riječi
Nisam to odmah prepoznao. Ne možete uvijek vidjeti prazninu kada stojite preblizu. Prvo je bilo odsustvo nečega. Oni trenuci kada sam želio da se okreneš prema meni, ali ti si uvijek skretao pogled. Zatim je među nama nastao prostor. Naizgled mali, ali svakim danom sve veći.
Prozreo si me.
Ruke su ti postale strane. Vaše riječi? Vaše su riječi uvijek pažljivo birane - nikad previše, nikad premalo. Dovoljno da nisam otišao, nedovoljno da sam ostao bez sumnje.
Ljubav ne radi se o tome što netko kaže. Ljubav je ono što osjećaš kada riječi nestanu. I osjetio sam - ništa.
Najsmješnija stvar?
Nikad nisi ništa obećao. Nikad nisi rekao: "Čekaj, jednog dana ćemo biti zajedno." Nikad nisi rekao: "Budi ovdje jer te trebam." Rekao sam si to.
Uvjeren sam da ćeš jednog dana shvatiti da je sve što ti je potrebno cijelo vrijeme bilo pred tobom. Vjerovao sam da će jednog dana tvoji koraci skrenuti prema meni, da ćeš reći nešto što će potvrditi da nisam samo još jedan u redu.
Ali jesam
Jednog sam dana jednostavno shvatila – nisi tu sa mnom. Nikad nisi bio tamo. Stajao sam mirno i vrtio se oko tebe, misleći da se vrtiš sa mnom. Ali ti si bio samo sunce koje je svima jednako sjalo. Ništa posebno, ništa drugačije.
Ljubav, prava ljubav, ima gravitaciju. Privlači te. Ispunjava te. Ne ostavljaj te na rubu, smrzavajući se u nadi da će se jednog dana netko sjetiti da si tu.
I onda – ništa
Nije bilo bogojavljenja. Nije bilo suza. Nije mi se vrtio film u glavi da napravim konačni rez. Postojala je samo jedna misao: dosta.
Ne zato što te počinjem mrziti. Ne zato što želim osvetu. Ne zato što mi je stalo. Ali zato što sam prvi put nakon dugo vremena postavio sebi pitanje: Jesi li ti ono što želim? Ili samo nešto što sam naučila željeti?
A odgovor? to nisi bio ti!
Neću reći da mi nedostaješ. Jer ti nemaš. Nedostaje mi osjećaj da negdje pripadam. Nedostaje mi iluzija koju sam izgradio oko tebe.
Ali znam da će doći netko tko neće tek tako otvoriti vrata napola. Netko tko neće postaviti granice između nas. Netko tko me neće ostaviti da se pitam jesam li dovoljna.
Voljeti te bila je najusamljenija stvar koju sam ikada učinio.
