Polako se umaraš. Ne u jednom koraku, već u tisućama malih. Kad svaki dan malo više popustiš. Sebi samoj. Kad pomičeš granice koje si sebi obećao da nikada nećeš prijeći. Kad šutiš kako bi izbjegao sukob. Kad se smiješ iako osjećaš suzu u grlu.
Posljednji put se ne događa iznenada. Dolazi polako. To ne dolazi kao odluka, već kao spoznaja.. Polako se probija kroz sitne pukotine, svakodnevna tišina, duge večeri bez pogleda. S godinama razočaranja koja se nakupljaju poput prašine.
Mjesecima šutnje koja vrišti glasnije od bilo kakve svađe. Tjednima uvjeravanja same sebe da je možda još uvijek moguće... da možda još uvijek postoji nada u tami koja nas okružuje... ...da još nismo potpuno nestali jedno drugome iz srca.
To se događa polako.
Samo stoji mirno posljednji put. U zraku, između nas, kao nešto što oboje osjećamo, ali ne kažemo. Kao nevidljiva magla koju oboje vidimo, ali se pravimo da je nema. Poput boli koja postaje toliko svakodnevna da je jedva prepoznaješ.
Bio sam umoran.. Umoran do srži. Od objašnjenja koja su ostala bez odgovora, poput pisama poslanih na krivu adresu. Od besmislenih zagrljaja koji su postali samo navika, a ne potreba. Od gledanja kako se udaljavaš, dok si odavno otišao negdje drugdje, u svijetu u koji me nisi pozvao. Kao da gledaš kroz mene, kao da sam postao nevidljiv.
Tvoja odsutnost je bila gora od bilo kojeg odlaska.. Jer si bio ovdje, ali istovremeno nisi bio. Jer bih mogao dohvatiti tvoju ruku, ali ne i tvoje srce. Jer sam mogla čuti tvoj glas, ali ne i tvoje misli. Biti sam je jedno, ali biti usamljen s nekim koga voliš je posebna vrsta pakla.
Bio sam tamo.
S tijelom koje je još uvijek čekalo tvoje dodir. Sa srcem koje se još uvijek nadalo čudu, iako je razum odavno znao istinu.
Sve što sam ti htio reći, već sam ti rekao sto puta.. Na stotinu načina. Riječima, pogledima, dodirima, suzama. I ti – iznova i iznova – nisi čuo/čula. Jesi li čuo/čula... i nije te dirnulo. To je kao da bacaš kamenčiće u ponor i čekaš odjek koji nikad ne dolazi.
Tog dana više nisam progovorio.
Više te nisam uvjerio/uvjerila. Nisam te više pitao gdje si - jer sam znao. Bio si tamo, tvoje tijelo je zauzimalo prostor, ali tvoj um je bio negdje drugdje. Ali više nisi bio sa mnom. Bila si netko pored koga sam sjedila, a opet sam se osjećala... usamljeno. Kao stranci koji dijele prostor, ali više nemaju ništa zajedničko.
Upoznao/la samda sam ti postao navika. Nema više izbora, nema više želje, nema više prioriteta. Netko tko je tamo. Tko će uvijek biti tu. Kao dio stana koji više ne primjećuješ. I prestao si birati. Samo ti - pored mene. Ne sa mnom. Kao da smo dvoje ljudi koji žive paralelno, ali se zapravo više ne viđaju.
I onda… stao sam
Ne iz bijesa tražeći osvetu. Ne iz mržnje koja želi bol. Jednostavno zato što više nisam mogao izdržati.. Jer je među nama bilo previše praznine koju nijedan zagrljaj nije mogao ispuniti. Previše tišine koju nikakav razgovor nije mogao nadglasati. Ta tišina u kojoj se osoba raspada – polako, neprimjetno. One u kojima si u istom prostoru, ali više nisi prisutan unutra, samo si vanjska slika onoga što si nekad bio.
Otišao sam.
Nema drame. Bez riječi, što bi samo ponovilo ono što je već rečeno. Jer sam već sve rekao, svaku molbu, svaku nadu, svako upozorenje. Jer si sve to već čuo/čula, kao netko tko ne želi čuti istinu.
Prošli put sam se borio za nas... Da ponekad najveći dokaz ljubavi nije ostanak, već odlazak - kada znaš da više nisi sunce za drugoga, već sjena.
