Mislim da je dosta dosluha u sudarima kišobrana i razgovorima s ljudima koji se motaju pod krovovima dućana, te fraza poput "Je li već gotovo?", jer očito je da će pogled u nebo razjasniti.
Apatičan ili ljut na hirovite kapi, ali radije ne zovemo previše sunca, jer ćemo se uskoro opet žaliti na to prevruć. No, da ne bismo previše raspravljali o meteorološkim pojavama, u ovom ću uvodniku više riječi posvetiti noćnoj mori ili tulumu koji zovemo pakiranje. Kao da to već nije dovoljno teško, pravila igre se stalno mijenjaju zračni prijevoznici.
Neće se moći ništa promijeniti dok se ja petljam, moj proces pakiranja ostaje isti, samo se produljuje faza kada moram izbaciti stvari iz kofera. Ionako se bliži trenutak polaska, a na poruci zalijepljenoj pokraj hladnjaka već je predug popis onih važnih stvari pod navodnicima. I znam da ne trebam litrene boce kreme za sunčanje, i znam da se žvakaće gume, i hidratantne maramice, i štapići za uši, i šamponi, i tekući sapuni prodaju svuda gdje idem, i znam da čokoladice, ali litra Mlijeko mi ne treba, jer egzotična kuhinja putovanju daje dašak posebnosti, a znam da pored tri debela vodiča, knjiga Rat i mir ne spada u moj "kofer", ali ima dosta takvih stvari na mom predugom popisu. Dosadno, ali hoće li mi tada biti dosadno? Dosadno vam je ljeto koje nudi brojne aktivnosti? Pa, prva aktivnost počinje kada stavljam stvari na krevet prema redoslijedu na popisu, naravno, između skakućem tu i tamo, pa bacam, presavijam, kotrljam, pa u vrećice, pa van, pa opet kombiniram, što treba, a što ne... Odjednom je krevet pun, a zatim slijedi strateška igrica Tetris, stavljanje svega u kofer. Pokus br. 1, nije uspio. Opet sve izbacim, pogledam popis čega se mogu odreći, prvo su naravno čarape, ali zašto će mi deset pari ako ću cijeli dan biti u japankama, a još nešto izbaciti sa liste...
Pokus br. 2, kofer se s mukom zatvara, taman ga podići da stanem na vagu kad počinje noćna mora. Pa jedino mi nije jasno da je, prvo, pretežak, a drugo, da ću ga morati vući s aerodroma, eventualno nekoliko kilometara dalje. Opet sve izbacujući, gledam sve već prekrižene i zgužvane papire dok pravim novi, znatno smanjeni popis prijeko potrebnih stvari za odmor.
Pokus br. 3, kofer zatvoren, stanem na vagu koja pokazuje previše... “Pa što je opet previše?”, žalim se. Izbacujem i sušilo za kosu, mijenjam šampon i gel za tuširanje za "sve u jednom". Stanem na vagu, i da, jezičak na njoj glasi točno onoliko koliko je dozvoljena gornja granica. A kako izgledam na dan odlaska? Da, baš kao i svi turisti, usred ljeta sam odjeven u debeli džemper, u dugim hlačama, džepova napunjenih do vrha, u teškim planinarskim čizmama, s fotoaparatom oko vrata, debelim vodičem i putovnicom u sebi. jedna ruka, kišna jakna i torba sa sendvičem i bocom vode vise mi preko druge ruke, na licu mi se već ocrtavaju bore umora i brige, hoće li aerodromska vaga izdržati...
Trebam li još nešto dodati? Pa da, svaki put si iznova kažem da ću sljedeći put uzeti samo mali ruksak i putovnicu.
167- City Magazin - OD 17. LIPNJA DO 8. SRPNJA po City Magazin
