Rujan, sunce i kraj ljetnih koncerata po kiši... Upravo smo se vratili s odmora i vrijeme je da ponovno sjednemo u školske klupe. Srećom, naši mali pojedinci imaju tu privilegiju da više ne moraju nositi teške ruksake, jer sada za sobom "tiho" vuku torbe koje se prevrnu svaki put kad zakorače s nogostupa na pješački prijelaz...
I "ti pametne stvari“, koji su roditeljima dodatni, gotovo pretjerani, rekvizit za potpunu kontrolu, ali omogućuju najmlađima brze veze s prijateljima i simpatijama. I za pisanje skrivenih i tajanstvenih poruka, razmjenu "plonkica", za igranje igrica, za "selfije", za fotografiranje i snimanje naj(ne)smješnijih zgoda, radnji i gesta kada tehnološki svijet nestručni profesori gube još više objavom navedenog na internetskim medijima atomi autoriteta. Uz poplavu online školskih avantura blijede i sjećanja na događaje iz mog djetinjstva.
#188 - City Magazin - Povratak u školu po City Magazin
Ali još uvijek postoje neki koji ostaju takvi priče za zadnje godine, koji mame smijeh i tjeraju razgovore o vremenu. Naravno, danas bismo imali više klikova na društvenim mrežama nego jedna saborska sjednica, ali što ako se moji školski dani vraćaju u eru fotoaparata, kada ste na raspolaganju imali fotofilm s najviše 36 snimaka i VHS vrpce su bile rezervirane samo za posebne događaje. Možete zamisliti moj školski izlet koji nikada neće ostati snimljen na filmu, iako je gotovo uvijek ispao vrlo „filmski“. Profesorica slovenskog jezika koja se nikada nije skinula"trube“, profesor povijesti, koji je šmrklje uvijek motao u loptice i “razbacivao” ih okolo... Naravno, u autobusu nije nedostajalo ni nadobudnih, u prosjeku visokih metar i pol, željno iščekujući odredište, a vrijeme su kratili raznim igrama. Umjesto mini-slušalica na svim mini-ušima, zamijenili smo "walkmane" sa maxi slušalice, iz kojeg zvuk nikada nije u potpunosti nadglasao glazbu koja je treštala iz autobusnih zvučnika i odabran isključivo za po ukusu šofera. Kad smo stigli na odredište, prvo je bilo odmotavanje folije s domaćim sendvičima, a danas djeca slikaju do vrha pune tanjure i postavljaju fotografije na internet. Još uvijek postoji beskonačnost"selfija” i lektura, malo brze obrade i ponovno postavljanje na internet. Ponekad ste morali nekoga zamoliti da vas slika. Tek si doma shvatio da su svi drugačiji snimka je zamućena ili ti je glava odsječena. Ispravaka nije bilo. Ako usporedim povratak kući, svi smo potpisivali razglednice koje su išle od ruke do ruke. Danas se obično čuje samo "kuckanje” na pametnim telefonima, glasni zvučni signali koji najavljuju primitak poruke, te hihotanje i cviljenje dok se čita. Uglavnom, nova školska godina počinje…_
