Nije me bilo briga. Naime, pronašli smo čistinu prave divlje borovnice i napali je. Sunce je sjalo kroz borove, mirisalo je na mahovinu i iglice, bilo je mirno i tiho. I jedni i drugi imamo slanu, slanu i slanu od borovnice. I premda smo na sastanak sa simpatičnim direktorom lokalne planinske željeznice došli s ljubičastim oko usta, kako sam rekao, neko vrijeme mi nije bilo svejedno. Ne postoje prave njemačke divlje borovnice.
Međutim, krenuli smo dan poslije američki. Nakon što je naš Fiat jučer neslavno stradao na četverotračnoj cesti, jutros smo pokupili auto ispred hotela Ford. Da, još uvijek nismo stigli njemački auto. Ako sutra i ovaj "pukne", možda baš uspijemo.
Natrag na borovnice. I željeznice.
Dakle, bili smo daleko negdje u Tirinška šuma, negdje gdje bi se na prvi pogled reklo da nitko ne ide, no na naše veliko iznenađenje to smo otkrili na do idiličnog planinskog vlaka dnevno sjedi više od 1000 ljudi.
Gore dole, pa malo okolo, tradicionalno za ručak Bratwurst i, naravno, mora biti lokalno malo piva.
Naš program je... njemački. Točan do minute i nepopustljiv. Pa nama odgovara. Samo se trebaš naviknuti pije kavu kada je vrijeme za kavu. Da uđeš u vlak kad uđeš u vlak. I da čak i kašnjenje od 10 minuta može biti kobno za provedbu cjelokupnog zadanog programa. Njemačka. Svakako ne bih branio ni trunku njihove točnosti.
Zalazak sunca stigli smo do čarobne vile. Pored moćnih stabala, kućica na drvetu i sićušnih patuljaka.
Ugodno izgubljen negdje u u Tiringiju. Uz ugodan okus dobre hrane i ljubazne prijatelje koji nas dočekuju i ugošćuju na svakom koraku. „Ah, vas dvoje ste blogeri iz Slovenije! Dobrodošli!" A vratili smo se s našim pokvarenim njemačkim, koji valjda zvuči slično kao Šveđanin govori slovenski: „Dobar dan. Jako mi je drago što smo se upoznali. Gladan. Pio je i jeo. Idemo."
Pročitajte i ostale dijelove putopisa:
#1 Cesta igračaka / #2 Cesta igračaka / #3 Cesta igračaka / #4 Cesta igračaka
Nastavak sutra!
