Što ako se ponovno sretnemo? Bi li stvari bile drugačije? Biste li nastavili tamo gdje smo stali kao da nije prošlo toliko vremena?
Što kada bismo osobi koju smo nekoć voljeli rekli da smo je zamrznuli u vremenu jer je želimo pamtiti onakvu kakva je bila tada, u onom trenutku kad smo bili zaljubljeni? Želimo se prisjetiti naše ljubavi, osjećaja kada ništa i nitko drugi nije bio važan, samo mi. Imali smo ovaj trenutak u pozadini jer smo znali da će na kraju proći i da ćemo samo mrziti ono što slijedi.
Negdje između tada i sada, izgubili smo jedno drugo, na istom mjestu gdje smo se našli i zaljubili. Izgubili smo iz vida tko smo zapravo, tko smo sami, kao pojedinci, i tko smo izvan veze. Postojali smo samo zajedno. Bilo je tako lako izgubiti se u ljubavi, u zagrljaju, ali smo zaboravili na život, na sve oko nas. Mislili smo da se naša ljubav promijenila, ali nije, mi jesmo.
Takva luda ljubav pogađa nas drugačije. Sve što smo osjećali, živjeli, mislili bila je samo ljubav prema drugoj osobi. Ljubav koju smo željeli zadržati zauvijek. Ali u životu ne dobijemo uvijek ono što želimo, ono što želimo. Ponekad vam svemir daje ono što nam u tom trenutku treba!
Teško smo prihvatili činjenicu da nešto moramo izgubiti, nešto što volimo, kako bismo istinski izgradili svoju osobnost, postali bolja verzija sebe. Najlakše bi bilo okriviti Pogrešno vrijeme, ali je li doista bilo samo vrijeme? Možda nije samo vrijeme, možda su to naši putovi i kako se ti putovi mogu spojiti ako im je suđeno.
Trebalo nam je dosta vremena da shvatimo da možda ipak moramo odrasti, svatko za sebe, da postanemo osobe koje trebamo biti, kako bismo možda jednog dana ponovno bili zajedno.
Dio nas nalazi utjehu u ovome: da postoji mogućnost da sva ova ljubav, sva ova bol, nije bila uzaludna. Možda je ova ljubav u nama zapalila vatru za koju nismo znali da postoji? Sva ta ljubav i gubici trebali su nas učiniti boljima, potaknuti nas da postanemo bolja verzija sebe. Da će nam jednog dana biti bolje zajedno.
Pitali smo se kako bi bilo vratiti se u prošlost i krenuti ispočetka. Sjetili smo se trenutaka koje smo čuvali u sebi i kako su ti trenuci promijenili naše živote. Iako nas i dalje boli, nekad više, nekad manje, vjerujemo da svemir ima plan za nas. Ono što je suđeno da bude, suđeno je da bude, pa smo naučili prigrliti strah od neizvjesnosti i nastojati ići naprijed.
U danima kada se iznutra osjećamo rastrgano, uništeno, slomljeno, raspadamo se, pokušajmo si reći da je jedini način da napredujemo kroz tu bol da je pustimo unutra i onda izađemo. Sjetimo se naše ljubavi. Vjerujemo u svrhu svemira i nadajmo se kroz suze i smijeh!
