Rimska umjetnost je vjerojatno (uglavnom) zaslužna za izuzetan doprinos umjetnosti zapadne kulture. To se nastavilo kroz srednji vijek s crkvenom umjetnošću i glazbom, a danas su Talijani i dalje predvodnici u svijetu filmske umjetnosti. Oni su utrli put svim filmašima, kako domaćim, tako i svjetskim. Najprepoznatljiviji redatelji današnjice, poput Martina Scorsesea i Francisa Forda Coppole, javno su priznali da su vječni dužnici ovim nevjerojatnim talijanskim filmašima. Evo deset najboljih talijanskih filmskih redatelja svih vremena.
10. Roberto Benigni (1952.)
Benigni je najmlađi na ovoj listi i vjerojatno najpoznatiji mlađoj publici. Glumio je i režirao tragikomediju La vita è bella (Život je lijep, 1997.), priča o Židovu i njegovom sinu koji završavaju u koncentracijskom logoru. Film je bio nominiran za sedam Oscara, a Benigni je osvojio Oscara za najboljeg glumca i Oscara za najbolji strani film. Benigni je potom režirao još dva filma: Pinokio (Ostržek, 2002.) i La tigre e la neve (Tigar i snijeg, 2005.).
Filmovi: Non ci resta che piangere (1984), Il piccolo diavolo (1988), Il mostro (1994), La vita è bella (Život je lijep, 1997.), Pinokio (Ostržek, 2002.), La tigre e la neve (Tigar i snijeg, 2005.).
9. Sergio Leone (1929. – 1989.)
Sergio Leone, najpoznatiji po svojim špageti vesternima, praktički je izmislio ekstremni krupni plan u vesternima. Leone je rođen u filmskoj obitelji, otac mu je bio pionir kinematografije, a majka glumica. Često je od svojih skladatelja tražio da unaprijed napišu glazbu za film - on je tada puštao glazbu tijekom snimanja filma, čime je poboljšao izvedbu i učinkovitost svojih glumaca. Kritičko mišljenje bilo je podijeljeno, djelomice zato što su se špageti vesterni isprva smatrali trivijalnim žanrom. Danas je Leone hvaljen kao majstorski redatelj.
Filmovi: Per qualche dollaro in più (Za dolar više, 1965.), Il buono, il brutto, il cattivo (Dobar, ružan, zao, 1966.), C'era una volta il West (Bilo jednom na Divljem zapadu, 1968.), Bilo jednom u Americi (Bilo jednom u Americi, 1984.).
8. Pier Paolo Pasolini (1922. – 1975.)
Pier Paolo Pasolini poznat je po svom šokantnom i kontroverznom posljednjem filmu Salò o le 120 giornate di Sodoma (Salo ili 120 dana Sodome, 1975.), prema istoimenoj knjizi Donatiena Alphonsa Françoisa de Sadea, poznatijeg kao Markiz de Sade. Pasolini je kao redatelj stvorio svojevrsni pikarski neorealizam, gdje je prikazao tužnu stvarnost (skrivenu, ali konkretnu), a društvenim ili političkim snagama nije bilo u interesu tu viziju kroz umjetničko djelo prikazati javnosti. Redatelj je u svojim djelima promicao i koncept "prirodne svetosti", ideju da je svijet sam po sebi svet i da mu za takvo stanje nije potrebna nikakva duhovna bit ili nadnaravni blagoslov. Pasolini je bio osvjedočeni komunist, homoseksualac i ateist. Ubijen je 1975.
Filmovi: Accattone (Prosjak, 1961.), Mama Roma (1962), Il vangelo secondo Matteo (Evanđelje po Mateju, 1964.), Teorema (Teorem, 1968), Il fiore delle mille e una notte (Cvijet tisuću i jedne noći, 1974.), Salò o le 120 giornate di Sodoma (Salo ili 120 dana Sodome, 1975.).
7. Franco Zeffirelli (1932.)
Dok Zeffirelli nije toliko poznat međunarodnoj javnosti po svojoj filmskoj adaptaciji Romea i Julije iz 1968., poznat je po miniseriji Isus iz Nazareta (1977.), koja se i danas prikazuje u mnogim zemljama svakog Uskrsa. Franco Zeffirelli je u mladosti studirao umjetnost i arhitekturu i radio s redateljima kao što su Vittorio De Sica, Roberto Rossellini i Luchino Visconti. Između ostalog, Zeffirelli je poznat po režiji opera u velikim svjetskim opernim kućama. Gay zajednica ga kritički odobrava jer podržava stav Katoličke crkve o homoseksualnosti (unatoč činjenici da je i sam gay).
Filmovi: Romeo i Julija (1968), Isus iz Nazareta (1977), Storia di una capinera (1993), Jane Eyre (1996).
6. Roberto Rossellini (1906. – 1977.)
Rossellini je jedan od najvažnijih redatelja talijanskog filmskog neorealizma, stila kojeg karakteriziraju priče o siromasima, radničkoj klasi, koje se snimaju na licu mjesta i često od strane poluprofesionalnih glumaca. U eseju iz 1963. Francois Truffaut (filmski kritičar) skrenuo je pozornost na Rossellinijev utjecaj u Francuskoj (osobito među članovima Nouvelle Vague), koji je bio toliko velik da je on, u svakom pogledu, "otac francuskog novog vala". Roberto Rossellini u braku s Ingrid Bergman dobili su kćer Isabellu Rossellini koja je danas također poznata glumica.
Filmovi: Roma città aperta (Rim, otvoreni grad, 1945.), Paisà (Paisa, 1946.), Francesco, giullare di Dio (Francišek, pjevač Božji, 1950.), Stromboli, terra di dio (Stromboli, 1950.), Europa '51 (1952), Viaggio u Italiji (Putovanje u Italiju, 1954.), La prize de pouvoir par Louis XIV (Uspon kralja Luja XVI., 1966.).
ČITAJ VIŠE: Kultni noir filmovi koje morate pogledati
5. Luchino Visconti (1906. – 1976.)
Visconti je rođen u plemenitoj i imućnoj obitelji (jednoj od najbogatijih u sjevernoj Italiji) u Milanu. Otac mu je bio vojvoda Grazzano. Zbog svog odrastanja, Luchino je često bio u kontaktu s vodećim umjetnicima toga vremena poput Puccinija i Toscaninija.
Visconti je prvenstveno bio neorealist. Godine 1969. bio je njegov film La caduta degli dei (The Damned, 1969.) nominiran za Oscara, što mu je, između ostalog, donijelo i međunarodnu slavu. Dekadencija i raskošna ljepota ovog filma karakteriziraju Viscontijevu estetiku, a to se može vidjeti u svim njegovim filmovima.
Filmovi: Opsesije (Opsesija, 1943.), Osjećaj (1954), Le notti bianche (Bijele noći, 1975), Rocco ei suoi fratelli (Rocco i njegova braća, 1960.), Il gattopardo (Leopard, 1963.), Morte a Venezia (Smrt u Veneciji, 1971.).
4. Vittorio De Sica (1902. – 1974.)
Vittorio De Sica također pripada neorealističkim redateljima. Rođen je u siromaštvu, a kasnije je postao glumac. To ga je navelo da osnuje vlastitu tvrtku koja se uglavnom bavila lakim komedijama. Tijekom tog vremena, međutim, upoznao je Luchina Viscontija. Upoznao je i Cesarea Zavattinija, briljantnog talijanskog neorealističkog scenarista, te s njim započeo dugogodišnju suradnju. Njegov film La ciociara (Two Women, 1960.), u kojem igra i Sophia Loren, lako mu je najbolji.
Filmovi: I bambini ci guardano (Djeca nas gledaju, 1944.), Sciuscià (Cipela sija, 1946.), Ladri di biciclette (Kradljivci bicikala, 1948.), Umberto D. (1952), La ciociara (Dvije žene, 1960.), Ieri, oggi, domani (Jučer, danas, sutra, 1963.), Matrimonio all'italiana (Vjenčanje u talijanskom stilu, 1964.).
3. Bernardo Bertolucci (1940.)
Bernardo Bertolucci redatelj je nagrađen Oscarom. Za svoj film dobio je Oscara za najbolju režiju Posljednji car (The Last Emperor of China, 1987.), prvi vestern film snimljen u i o Kini. Bertoluccijev otac bio je pjesnik, a Bernardo je kao dječak želio krenuti očevim stopama. Bertolucci je otac mnogih iznimno uspješnih filmova, uključujući Ultimo tango a Parigi (Posljednji tango u Parizu, 1972.).
Filmovi: Prima della rivoluzione (Prije revolucije, 1964.), Il conformista (Konformist, 1970.), Ultimo tango a Parigi (Posljednji tango u Parizu, 1972.), Novecento (1900, 1976), Posljednji car (Posljednji kineski car, 1987.), Krađa ljepote (Plešem sama, 1996.), Sanjari (Sanjari, 2003.).
2. Michelangelo Antonioni (1912. – 2007.)
Michelangelo Antonioni modernistički je redatelj čiji se filmovi smatraju najutjecajnijim filmovima u filmskoj estetici. Rođen je u dobroj obitelji posjednika raznih posjeda u sjevernoj Italiji. On i njegov brat veći dio djetinjstva proveli su vani, gdje su se igrali s prijateljima iz siromašnijih obitelji. Antonionijevi rani filmovi imali su golem utjecaj na umjetničke filmove, budući da je poticao filmaše da istražuju eliptičnu i otvorenu naraciju više od bilo kojeg drugog redatelja.
Filmovi: L'Avventura (Avantura, 1960.), La Notte (Noć, 1961.), L'Eclisse (Pomrčina, 1962.), Crvena pustinja (Crvena pustinja, 1964.), Napuhati (Proširenje, 1966.), Zabriskie Point (Kota Zabriskie, 1970.), Zanimanje: reporter (Profesija: reporter, 1975.).
1. Federico Fellini (1920. – 1993.)
Fellini je dobro poznat po svom posebnom stilu, miješanju fantazije i baroknih slika. Smatra se jednim od najutjecajnijih i najuglednijih filmaša 20. stoljeća. Tijekom Mussolinijevog fašističkog režima, Federico i njegov brat Riccardo bili su dio Avangurdiste, fašističke omladinske organizacije kojoj se morao pridružiti svaki mladić.
Fellini je tijekom svoje karijere osvojio brojne nagrade, uključujući četiri Oscara, dva Srebrna lava, Zlatnu palmu i glavnu nagradu na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi.
Filmovi: La Strada (Cesta, 1954.), Le notti di Cabria (Kabirijine noći, 1957.), La dolce vita (Sladak život, 1960.), Otto i mezzo 8½ (Osam i pol, 1963.), Amarcord (Amarkord, 1973.), La città delle donne (Grad žena, 1980.).
