Za mnoge su Trumpove izjave o 60 carina % još jedna “predizborna” provokacija. Ali kad jednom pročitate "The Mar-a-Lago Accord," nasmijat ćete se do guše. Iza kulisa je strategija koja bi mogla radikalno transformirati globalni financijski sustav – i potjerati Ameriku do mjesta gdje čak ni latinoamerički populisti još nisu stigli.
Kad bivši američki predsjednik Donald J. Trump objavi novu ekonomsku doktrinu, svijet njegove riječi često otpisuje kao kazalište za njegovu izbornu bazu. Ali iza kulisa, navodno postoji stvarni strateški tekst - neslužbeno nazvan "Sporazum Mar-a-Lago" - koji iznosi plan za sveobuhvatno restrukturiranje globalnog gospodarskog poretka.
Dokument, koji je pripremila skupina oko ekonomista Stephena Mirana, otkriva trostruki plan: devalvacija dolara, masovno nametanje carina i restrukturiranje američkog duga – uključujući ideju o 100-godišnjim obveznicama s minimalnim kuponom. Ako ovo zvuči kao ekonomska verzija "Mad Maxa", niste jedini koji kolutate očima.
Ideološki zaokret: Amerika kao zemlja u razvoju?
Strategija bi mogla označiti povijesni zaokret u kojem SAD – dugo epicentar globalnih financija – počinje primjenjivati taktike koje su obično rezervirane za zemlje u razvoju: devalvacija, protekcionizam, restrukturiranje duga.
Zamislite sljedeći scenarij: prema ovoj logici, SAD bi namjerno oslabio dolar, uveo protekcionističke carine i u isto vrijeme uvjerio strane zemlje da američke dugove zamijene za ultra-dugoročne obveznice. Washington bi teoretski “zamrznuo” svoje obveze, a izvoz bi zahvaljujući slabijem dolaru ponovno postao konkurentan.
Ali problem je očit: Pokušaji istovremenog devalviranja i jačanja dolara kroz carinske mjere u osnovi su kontradiktorni.
Zamka dolara: paradoks svjetske rezervne valute
Srž ove strategije temelji se na kritici statusa dolara kao globalne pričuvne valute. Miran tvrdi da ovaj status šteti američkoj industriji jer umjetno napuhuje vrijednost dolara, čineći američke proizvode skupljima i manje konkurentnima. Ali ironija je očita: taj isti status Americi omogućuje životni stil u kojem može uvoziti stvarnu robu u zamjenu za "obećanja digitalnog dolara".
Ako Amerika odbaci tu privilegiju – ili sam svijet izgubi povjerenje u nju – posljedice će biti globalne. Uključujući više kamatne stope na američke obveznice, gubitak likvidnosti i potencijalnu krizu povjerenja u američki fiskalni sustav.
“Carinski rat 2.0”: sada i s moralnom kategorizacijom zemalja
Jedan od najupečatljivijih elemenata strategije je prijedlog uvođenja globalni "socijalni kreditni sustav": zemlje koje slijede američke interese – od plaćanja NATO-u do poštivanja američkog intelektualnog vlasništva – dobile bi privilegije pristupa tržištu, niže carine i druge pogodnosti. Ostatak svijeta? Neka se pripremi za "disciplinu".
To znači da bi se trgovački odnosi pretvorili u moralne: surađujte s nama ili plaćajte porez za svoj neposluh. Iako SAD već dugo koristi ekonomske poluge za postizanje geopolitičkih ciljeva, ovaj bi sustav institucionalizirao ovu praksu.
Zaduženo carstvo
Ali možda najalarmantniji dio dokumenta je prijedlog za restrukturiranje duga: Izdavanje "century bonds", obveznica s dospijećem od 100 godina i minimalnim kuponom. Ovo je jasan znak da Washington želi smanjiti svoje trenutne terete – i prebaciti ih na buduće generacije.
U ekstremnoj verziji, dokument čak spominje mogućnost neplaćanje kamata stranim imateljima američkih obveznica. Drugim riječima – tehnička nesolventnost.
SAD, koji je u prošlosti podučavao svijet o odgovornoj fiskalnoj politici, sada koketira s mogućnošću namjernog nisu ispunili svoje dužničke obveze – nešto što bi prije desetak godina bilo nezamislivo.
Nova doktrina ili očajničke mjere?
Mar-a-Lago sporazum nije službeni dokument Bijele kuće, već prije koncept. Ali ako ga čitamo kao programsko polazište buduće uprave, otkriva duboka neizvjesnost unutar američkog sustava.
Umjesto samouvjerenog carstva, otkriva se slika zemlje spremne žrtvovati globalno povjerenje kako bi preživjela vlastitu fiskalnu krizu. Ovo nije manifest moći - ali dokaz da je carstvo u točki u kojoj vjeruje samo u šok terapiju.
Tri koraka Trumpove ekonomske strategije - Mar-a-Lago sporazum: Kako "Ameriku ponovno učiniti velikom"
Za sve koji se pitaju što se točno krije iza Trumpovog ekonomskog "tarifnog vatrometa", odgovor je prilično jasan – i zabrinjavajući. Kaže se da je njegov tim smislio strategiju u tri koraka, koju neki nazivaju “Sporazum Mar-a-Lago”, po svom poznatom imanju na Floridi. Riječ je o pokušaju rješavanja duboke fiskalne i industrijske krize Sjedinjenih Država metodama koje poznajemo prvenstveno iz Latinske Amerike, a ne iz Washingtona.
1. Devalvacija američkog dolara
Trump želi da dolar oslabi. I nije riječ o tiskarskoj pogrešci.
Zašto? Jer jak dolar znači da su američki proizvodi skuplji na globalnom tržištu – a to šteti domaćoj industriji. Ako je dolar preskup, onda je njemački stroj jeftiniji od američkog, čak i ako je proizveden u Louisiani. Ideja je da bi umjetnim slabljenjem valute (čitaj: “deprecijacijom vrijednosti dolara”) američki izvoz postao konkurentniji.
Ovo funkcionira – ali obično u zemljama u kojima ljudi imaju puno niže prihode i niži životni standard. U slučaju SAD-a, to bi značilo uvoz inflacije: Cijene uvozne robe bi eksplodirale, od iPhonea do banana. U tom kontekstu radi se o ekonomsko samoozljeđivanje za terapeutski učinak.
2. Masovne carine na uvoz – ne samo iz Kine, već iz cijelog svijeta
Ako nešto nije "Made in USA", trebalo bi biti skuplje. A ako time udarimo i vlastite saveznike – šteta.
Trump želi nametnuti carine na proizvode iz Kine – što nije ništa novo. Ali u “Sporazumu Mar-a-Lago” kaže se da ide još dalje: Očekuje se i uvođenje uvoznih carina na proizvode iz Europe, Meksika, Kanade, Japana... praktički cijelog svijeta. Zašto? Jer Kina nalazi zaobilazna rješenja - šalje proizvod u Meksiko, koji ga malo prerađuje i - voila - bescarinski hamburger na tanjuru Amerikanca.
Kako bi se to spriječilo, carine bi postale globalne, a također bi ovisile o tome koliko je neka zemlja "prijateljska" prema SAD-u - i tu se javlja ideja o svojevrsnom “međunarodni sustav ocjenjivanja zemalja”. Ako uplaćujete u NATO, poštujete američke patente i ne volite Rusiju – vi ste “cool” i plaćate manje. ako ne? Recite bogatima da pripreme svoje novčanike.
3. Restrukturiranje američkog duga: 100-godišnje obveznice i “magični trikovi s kamatama”
Kad više ne možete platiti svoj dug, samo ga rastežete na sto godina. Neka brinu sljedeće generacije.
Sjedinjene Države imaju više od 34 bilijuna dolara duga. I to je problem. Kamate su sve veće, dugovi se gomilaju. Otopina? Izdavanje “stoljetne obveznice”, odnosno državnih obveznica s dospijećem od 100 godina. Ako neka država danas izda takvu obveznicu s vrlo niskom kamatom, ta će rata u budućnosti biti relativno mala – ali danas se malo odgađa.
Problem? Strane zemlje će to primijetiti. A možda kaže: "Hvala, ne hvala." Tko bi želio posuditi novac nekome tko bi ga vratio tek za sto godina? I to također, ako imate sreće. Ovo nije strategija rastućeg carstva – to je rješenje koje obično nudi bankrotirani ujak koji traži kredit za premošćivanje.
Zaključak: kriza u tri čina
- Ekonomska stvarnost: SAD shvaća da su dugotrajna deindustrijalizacija, sve veći dug i ovisnost o globalnom povjerenju neodrživi.
- Geopolitički zaokret: Trumpov tim vjeruje da se moć može vratiti agresivnim redefiniranjem pravila igre.
- Financijska krhkost: svijet vidi ono što Amerikanci možda još ne žele priznati – da je SAD na rubu gubitka svoje najmoćnije imovine: status pouzdanog stupa svjetskog poretka.
Ako SAD doista odabere krenuti putem "Sporazuma Mar-a-Lago", to će označiti kraj ere dolara kao svjetske valute - i početak svijeta u kojem će moć i valuta ponovno biti odvojeni.
Crypto Trump Plan – 2025
Kada spojimo sve ključne elemente »Crypto Trumpov plan"—od sustavnog napada na američke federalne rezerve i tradicionalne monetarne institucije, do uvođenja carina koje stvaraju inflatorne pritiske i izravnog financijskog uplitanja u decentralizirane projekte — pred nama se pojavljuje iznenađujuće koherentna slika. Više nije jasno gdje prestaje politika, a počinje financijski interes, ili obrnuto. U tom kontekstu, sve se više postavlja hipoteza koja je prije samo nekoliko godina bila potpuno nezamisliva: je li Trump doista namjerno destabilizirati američki dolar? I to ne kao nuspojavu njegovih postupaka, već kao srž strategije koja bi Ameriku trebala osloboditi "centralnog financijskog jarma" i gurnuti je u novu decentraliziranu monetarnu budućnost - s Bitcoinom kao alternativnom rezervnom valutom, čiji je veliki dio (slučajno ili ne) u vlasništvu Trumpovih kompanija i saveznika.
Kad bi ova hipoteza bila točna – da bivši američki predsjednik aktivno potkopava povjerenje u dolar, kako bi konsolidirao vlastito kripto carstvo – tada više ne govorimo samo o netradicionalnoj ekonomskoj politici, već o monetarnoj subverziji bez presedana u modernoj povijesti. Takav scenarij ne bi značio samo kraj dolarskog svjetskog poretka, već i početak ere u kojoj se moć nacije mjeri vlasništvom nad serverima, hash rateovima i decentraliziranim tokenima. Ovo bi bio prijelaz iz fiat hegemoniju u kriptografski tribalizam – s predsjednikom kao najvećim “validatorom” novog svijeta. Ako ovome dodamo publici — Mar-a-Lago akord, onda sve ima smisla.
Zaključak: kraj iluzije i početak velike reorganizacije? Mar-a-Lago akord
Ako je desetljećima moć SAD-a bila usidrena u kombinaciji vojne nadmoći, meke diplomacije i nepokolebljivog povjerenja u dolar kao temelj globalne ekonomije, onda „Sporazum Mar-a-Lago” djeluje kao posljednji pokušaj resetiranja sustava, koja puca po šavovima. Ovo više nije uobičajena promjena politike putem sporazuma Mar-a-Lago, već odstupanje od dogovorenih pravila, na kojem se temelji globalni poredak nakon Drugog svjetskog rata – od Bretton Woodsa do WTO-a.
Trumpova navodna strategija – bilo vođena osobnim uvjerenjem, političkim oportunizmom ili financijskim potrebama – otvara Pandorinu kutiju: Što se događa kada supersila izgubi sposobnost živjeti prema vlastitim standardima?? I još važnije: kako na to reagira ostatak svijeta?
Europa će možda morati neko vrijeme razmišljati je li to privremena anomalija ili nova konstanta američke politike. Kina, kao strateški suparnik, zasigurno već kalkulira prednosti i nedostatke američkog slabljenja i planira kako učvrstiti juan kao globalnu alternativu. A mala otvorena gospodarstva poput Slovenije? Bit će još više izloženi hirovima velesila i morat će se – kao i uvijek – snaći u globalnoj igri u kojoj drugi pišu pravila.
Ali možda je upravo ovaj trenutak tihe panike i nelagode također prilika da se postavi iskreno pitanje: je li sustav temeljen na jedinstvenoj rezervnoj valuti uopće dugoročno održiv? A ako ne, hoće li budući aranžman biti rezultat suradnje ili prisilne tranzicije, kao što već sugerira Mar-a-Lago sporazum – s dozom carina, dugoročnih obveznica i valutnih igara?
Trump nije samo populistički akter u ovoj priči. To bi mogao biti simptom. Možda će on biti prvi glasno izražava istinu koju se drugi ne usuđuju reći: da američki imperij više nije jak kao što je bio. A ako je Gorbačov imao svoj trenutak perestrojke, možda ga sada – s carinama i inflacijskim tiskarskim strojem – doživljava i Washington.
Jedino pitanje je, Tko će nakon ove reforme još vjerovati da dolar stvarno vrijedi?
