Život se može smjestiti u prostor između potencijala i stvarnosti. Među njima su priče, pjesme, koje svojim sadržajem uvijek ponavljaju istu priču u različitim varijantama, poput – mogao sam, trebao sam, kad... – žaliti za nečim!
Gubitak nije kazna za neuspjeh, to je upravo suprotno od onoga što je moglo biti! Od onoga što smo zamišljali i željeli, a nismo uspjeli ostvariti.
Međutim, potencijal kvara se obično ne premašuje na dnevnoj bazi. Na primjer, vozimo se cestom i ulazimo u najsporiju traku jer smo mislili da je najbrža. Tada se ne smijemo, ali postajemo ljuti i bijesni jednako su nervozni i bijesni bili i svi oni koje smo prije nekog vremena pretjecali i ispred kojih smo se agresivno gurali u suprotni trak kako bismo zauzeli mjesto u najbržem.
Ne mislimo!
Umjesto toga, taj smo put mogli uživati u glazbi, ali ne, ne pojačavamo zvuk i ne pjevamo naglas. Radije stisnemo zube, udarimo volan, a minute se pretvore u još jedan sat protraćenog života, u frustraciji i ljutnji.
Ili, kad dobijemo loše ocjene, bilo gdje – u školi, na poslu, ili kad nešto krivo napravimo ili nam ne ide po planu. Tada se ne smijemo i ne skačemo od sreće, već smo jednostavno preplavljeni negativnim emocijama.
Naš mozak nije programiran da kratko obradi i odabere najbolju opciju. V beskrajno obrađujemo emocionalni sadržaj, dojmovi i informacije svih vrsta. Vrtimo ih u krug, ne nalazimo optimalna rješenja, ne radimo iskorak, ne koristimo puni potencijal.
Zašto bi ti? Lakše je biti ljut i žaliti se. Vjerujući da nam nije dato ili da su nam drugi samo krivi za to.
Mozak svojim programima uči izbjegavati svaku situaciju u kojoj bi se mogao naći izgubio potencijalni užitak. Što je veći potencijal za dobitak, to je veći naš otpor.
I to je glavni razlog zašto nikada ne koristimo svoje potencijale, nikada ne razvijamo svoje talente, nikada ne ostvarujemo svoje snove. Da ne vjerujemo da imamo što izgubiti, ne bismo se toga tako držali. A najgori gubitak je onaj koji nismo doživjeli.
Možemo imati najbolji posao na svijetu, ali se bojimo. Što ako se ne možemo nositi s njom, što ako ne uspijemo i izgubimo je?
Možemo imati najboljeg partnera i najveću ljubav, ali što ako nas on može prezirati, ostaviti. Što ako se pokaže da mu je nešto važnije od nas?
Naši programi su sebični na neki način, štite naš ego, naš osjećaj vlastite vrijednosti, naš ponos.
Može trajati cijeli život pitaš što ako a to je perspektiva iz koje jasno vidimo sav svoj neiskorišteni potencijal.
Postanimo kanal spoznaje, tok od izvora do izlaza, kako je to priroda zamislila. Kako? Samo moramo isključiti programe u mozgu i prepustiti se toku života!
