Ponekad se veze ne raspadaju, one jednostavno ostaju. Postaju nešto što nosimo sa sobom jer smo se navikli na njihovu težinu. Ne boli dovoljno otići, a ne daje dovoljno ostati. I upravo u tom međuprostoru počinju pitanja koja obično najdulje odgađamo. Budi s nekim tko tebe bira!
osobni rast
Putovanje ne popravlja život. Ne briše probleme i ne donosi odgovore u koferu. Ali čini nešto što gotovo nikad ne funkcionira kod kuće: na trenutak zaustavlja automatizam u kojem problemi obično rastu sami od sebe.
Što se događa kada dan završi, a vaša glava i dalje radi punom brzinom? Kada se iste rečenice, razgovori, brige i mogući scenariji stalno ponavljaju u vašem umu? Zašto, baš kada vam je najviše potreban mir i tišina, vaš mozak odbija suradnju?
Zašto se i dalje osjećaš prazno u blizini nekoga tko je "savršeno dobro"? Zašto veza ne boli, ali te ni ne čini sretnim? I zašto te zapravo više brine ideja da budeš sam nego mogućnost da se ta veza raspadne? To nije ljubav.
Zavist je emocija koja se rijetko izravno izražava. Gotovo se nikada ne izražava naglas i gotovo je uvijek skrivena iza privida ljubaznosti, brige ili čak podrške. Ali postoji sićušan, gotovo neprimjetan znak koji otkriva više nego što bi zavidni ljudi željeli priznati. I upravo se taj znak ponavlja tako dosljedno da ga je nemoguće ignorirati.
Koliko ćeš puta sebi reći da ti samo treba još malo vremena? I koliko ćeš puta sebe odgurnuti, samo da bi ostala blizu nekoga tko je još uvijek neodlučan?
Zašto je to tako da kada se događaj otkaže, ponekad ne postoji razočaranje, već osjećaj mira? Olakšanje. Tijelo se opušta prije nego što um traži objašnjenje.
Je li moguće sačuvati uspomene bez gomilanja u ladice i kutije? Zašto nas pomisao na bacanje nečega često tjera na osjećaj krivnje? Je li zaista potrebno sačuvati sve kako prošlost ne bi nestala?
Ljubomora se često javlja bez pravog razloga – ili barem ne onog koji možemo objasniti. Nije uvijek povezana s drugom osobom, već s osjećajem da nešto u vezi ili u nama samima više nije stabilno. Umjesto da to odmah odgurnemo, ponekad vrijedi stati i zapitati se što nam pokušava reći.
Zašto reagirati na svaku nepravdu? Donosi li reagiranje doista olakšanje ili samo novi teret? I je li povlačenje ponekad hrabrije od suočavanja?
Otišao si kada se svijet pretvorio u tišinu i tamu. Otišao si baš kada mi je bliskost bila najpotrebnija. Zašto? Pitanje nema trenutnih odgovora, ali otvara prostor za razmišljanje. Ovaj je prostor dugo bio prazan, ali upravo je u toj praznini započelo nešto novo. Iz odsutnosti se rodila snaga. Iz tišine se formirao glas. Iz napuštenosti se pojavila neovisnost kojoj danas nije potrebna potvrda izvana.
Zašto ste stalno umorni, iako se čini da ne radite ništa previše naporno? Zašto osjećamo da uvijek trebamo nešto popravljati, poboljšavati ili nadoknađivati, iako nikada zapravo ne dosežemo točku zadovoljstva?











