U nekom trenutku jednostavno znaš. Nešto nije u redu. Ali se držiš sjećanja, ideje, osjećaja koji je nekoć značio sve.
Kad srce ne želi čuti ono što duša već zna
Postoje trenuci kada sve u tebi vrišti da nešto nije u redu, a ti ipak ostaješ. Osjećaš težinu, tišinu, unutarnju prazninu... ali i dalje čekaš.
Zašto? Jer si nekad vjerovao/vjerovala da ima smisla. Jer si želio da je drugačije. Jer si stvorio/la slika, što je bilo previše lijepo da bi se jednostavno zaboravilo.
Ali tu leži zamka - držite se nečega što više nije stvarno. Možda nikada nije ni bilo. I iako to duboko u sebi znaš, bojiš se pustiti to. Bojiš se praznine koja bi ostala. Ali u toj praznini leži mjesto za nešto bolje.
Moć iluzije
Ponekad se više držiš nade nego istine. Nada se da će se nešto promijeniti. Nadam se da će vaša ljubav, trud i strpljenje biti dovoljni. Ali neke stvari ne možete sami popraviti.
Iluzija može biti slatka. Osjećaj domaćeg doma, poznata bolna utjeha. Lakše je ostati u onome što znaš nego riskirati nepoznato. Ali razmislite koliko sebe gubite kada ustrajete u onome što vas guši? Koliko si puta utišao svoju intuiciju kako bi mogao slušati iluziju?
Strah od gubitka ili strah od rasta?
Pravi razlog zašto se čvrsto držiš često nije ljubav, već strah. Strah od samoće. Da si propustio priliku. Da ćeš morati početi ispočetka. Ali ostajući u krivoj priči, zatvarate vrata pravoj. Onaj koji te neće prisiliti da se prilagodiš, da izgubiš sebe.
Ponekad nije stvar u tome da nešto nije za tebe, nego da ti jesi. prerasti ovo. I to nije poraz – to je dokaz da se razvijaš.
Mir nakon oluje je sloboda.
Kad konačno otpustiš stvari, ljude, koji te guše, nastupi tišina. Ne ona koja boli – već ona koja liječi. To ne znači da ti nije bilo stalo. To znači da si sam izabrao/la. Da si ti Prestala si gajiti nadu koja te iscrpljivala. U ovoj tišini, prvi put čuješ sebe. Nema glasova iz prošlosti, nema krivnje, nema borbe.
Počinješ se vraćati sebi. Na pitanja koja već dugo gurate u kut. Osjećaju da si više od kompromisa. I onda shvatiš da nisi izgubio ništa što ti istinski pripada.
Strah te veže više od ljubavi
Ono što te veže nije veza, već lanac. Ne emocija, nego strah od praznog prostora. Ali ovaj prostor je neophodan. Samo u njemu može doći nešto novo. Nešto što te neće tiho gušiti. Što neće zahtijevati da svaki dan sumnjaš u sebe.
Prihvatiti da nešto nije tvoje, iako si to želio svim srcem, jedna je od najtežih stvari. Ali i jedan od najoslobađajućih. Kad kažeš "dosta", nemoj završiti priču - napravite mjesta za novo poglavlje.
Prestani se boriti za mrvice pažnje, za mrvice emocija, za riječi koje uvijek dolaze prekasno. Ti si cjelovit/a. Dovoljan si. I tvoj mir nije nešto što bi trebalo dovoditi u pitanje.
Na kraju, ostaješ
Kad se sve smiri, ostaneš ti. Sa svojom ranjivošću. Svojom snagom. Svojom odlučnošću da si više ne dopuštaš manje nego što zaslužuješ. Držao si se jer si vjerovao. Sada vjeruj u sebe, u sebe. Nema više čekanja. Nema više dokazivanja. Samo put naprijed.
