Ljubav. Riječ koju sam jednom izgovorio s tvojim imenom na usnama. Osjećaj koji mi je ispunio dušu kad si me pogledao – pa, barem kad si me uopće primijetio. Bio sam tvoj. Svim srcem, bez zadrške, bez zadrške. Dao sam ti sve što sam bio.
a ti Imao si me. Ali zapravo nikad.
Nosio sam te u mislima, u snovima, u molitvama. Ali uvijek sam ostajao sam. Sami u našim razgovorima koji se nisu dogodili. Sama u zagrljajima koji su postali samo uspomena. Sama u vezi u kojoj sam voljela za oboje.
Koliko sam puta molio – ne naglas, ne sa suzama, već tihim, neprimjetnim postupcima? Koliko puta sam se nadao da ćeš prepoznati koliko si mi bitan? Koliko puta sam se uvjerio da ćeš jednog dana vidjeti što te čeka?
Ali ne mogu više.
Ne mogu više biti onaj koji se uvijek prilagođava, koji uvijek čeka, koji uvijek razumije. Ne mogu se više gledati u ogledalo i govoriti si da je ovo dovoljno – da si TI dovoljan.
Jer nisi.
Ne zato što nisam bio vrijedan ljubavi, već zato što me nikad nisi volio na način da sam se osjećao kao da sam zaista jedini za tebe.
Ljubav ne bi trebala biti prosjačenje
Neću više tražiti tvoju pozornost. Neću više sjediti pored tebe i nadati se da ćeš konačno gledati prema meni, umjesto u svoj svijet gdje mene nema. Neću više čekati riječi koje nikada nećeš izgovoriti. Neću više tražiti razloge zašto ne možeš voljeti onako kako ja volim.
Neću više biti onaj koji uvijek nalazi izgovore za tvoju odsutnost, tvoju hladnoću, tvoju neodlučnost.
I zato odlazim.
Ne zato što te više ne volim, već zato što konačno moram voljeti sebe.
Zaslužujem nekoga tko će vidjeti moju vrijednost, ne samo kad me više ne bude. Zaslužujem ljubav koja neće biti zagonetka, koja neće biti jednostrana, koja neće biti nešto što moram dokazivati svaki dan.
Možda jednog dana shvatiš. Možda ćeš tek kad bude prekasno shvatiti što si izgubio.
Ali ja tada neću biti tamo.
Jer ponekad nije najveća ljubav ona koja ostaje, već ona koja zna otići.
