"Tko bi uopće došao ovamo usred kolovoza?" pitao sam se gotovo podrugljivo na putu do gradića Lauscha, skrivenog negdje u srcu Tirinške šume. S našim Fordom odvezli smo se prema zemlji Djeda Mraza, mjestu odakle, prema starim prašnjavim poslovicama, potječe prva božićna "bunka". Da, upravo onih kojih svakog prosinca stavite nekoliko desetaka na božićno drvce.
– Razumijem da u prosincu kupuješ ukrase, ali ljeti... – prekinulo je moj monolog nešto uz cestu. Ogromno božićno drvce. Ukrašena. Od stopala do glave. Ukras ove boje, a ovaj i božićna zvijezda na vrhu. Kolovoz?! Lud!
Lausch stvarno je grad iz bajke. Kuće kao iz minijaturne makete grada, lutke Djeda Mraza koji se penju kroz prozore i u dimnjake, blještava svjetla... i vrelo ljetno sunce.
Povijest izrade igračaka na tzv Spielzeugstrasse ugrađen je u živote svakog pojedinca. Svatko je bio ili je još uvijek povezan s njima u jednom trenutku. Pritom ne mislim na igračke kao što su lego, barbie i PS3. Ovo su oni igračke, u kojem su već pokretne ruke i noge predstavljale pravu malu revoluciju. A ako je beba još plakala dok ste je prali, bilo je gotovo izvanzemaljsko.
Dok prebirem po sjećanju, sjećam se bakinih polica. I takve igračke. I moje nerazumijevanje zašto bi se, dovraga, netko želio igrati s ovim, ako je u susjednoj trafiki prodaju auto u poreznu?!
Čini mi se da danas na njemu mi gledamo malo drugačije. Cijenimo ono što je ručno napravljeno, cijenimo trud, cijenimo tradiciju. Ako možemo, radije ćemo platiti koji euro više i podržati znoj i žuljeve gospodina iz prašnjave radionice umjesto ogromnih korporacija.
i da, Božićni ukrasi iz jednog od butika u Lauschi, iako malo skuplji, smiješe se kao dobar izbor za ovogodišnje praznike. Ali polako. Sad je tek kolovoz.
Pročitajte i ostale dijelove putopisa:
#1 Cesta igračaka / #2 Cesta igračaka / #3 Cesta igračaka / #4 Cesta igračaka
