Povjesničar umjetnosti i kozmopolit dr. Barbara Jaki svoj je put u Nacionalnoj galeriji započela prije trideset godina kao kustosica, a danas joj je treći mandat na čelu. S njom smo razgovarali o 100. obljetnici Nacionalne galerije koja se poklapa s Europskom godinom kulturne baštine, o njezinoj zbirci, o "zvjezdanim trenucima" galerije te o pariškoj romantici koja je, među ostalim, donijela ravnatelj Nacionalne galerije francusko državno odlikovanje Legije časti.
U Nacionalnoj galeriji ste od 1987. Kako ste započeli svoju karijeru u ovoj nacionalnoj instituciji?
Počela sam raditi odmah nakon diplome. Tijekom studija zamišljao sam da ću živjeti u Novom mestu, odakle sam i rodom. Tamo me čekao dobar posao, kolege koje sam poznavao i lijep rad. Zatim je stigao poziv tadašnjeg ravnatelja Nacionalne galerije dr. sc. Anice Cevc i posao iz snova kod njega. Najprije sam radio u fototeci koja je do mog dolaska bila sastavni dio knjižnice. Ubrzo mi je ravnateljica povjerila rad s fondom slika, koji je bio u njezinoj nadležnosti. No, u to je vrijeme već bila intenzivno angažirana na projektu proširenja Nacionalne galerije, a uz vođenje ustanove nije joj preostajalo dovoljno vremena za uređivanje zbirke slika. Od početka sam bila zadužena i za zbirku i izložbe jer je pedagoški rad jedan od središnjih zadataka svakog kustosa u našoj kući. Godine 1992. formiraju se odjeli i tada preuzimam vođenje kustosa, a od 2005. godine sam na sadašnjoj dužnosti.
Jeste li zamišljali da ćete ikada biti na čelu Nacionalne galerije?
Nikada. Kandidirao sam se više nego spletom okolnosti. I danas sam prije svega kustos u duši, to je moja profesija i moja misija.
Dobitnik ste francuskog nacionalnog odlikovanja Legije časti koje ste dobili kao vrijedan partner Francuske. Odakle ljubav prema ovoj romantičnoj zemlji?
Kao i kod svakoga tko intenzivno uči francuski već u srednjoj školi, upoznavanje jezika donosi i ljubav prema književnosti, glazbi, šansonama... Onda ide dalje: stječu se prijatelji, stvaraju se poznanici i prijateljstva. Petnaest godina sam živjela s jednim dizajnerom koji je također bio jako vezan za francuski grafički dizajn, pa smo privatno često išli u Pariz. I tako to čovjek primi. Ali mislim da to nije bilo ni presudno. Francuzi imaju iznimne muzeje, imaju iznimnu muzeologiju, njihove izložbe nedvojbeno mogu biti jedan sjajan primjer - od toga koliko je materijal bogat, kako su izložbe postavljene, kako su oblikovane publikacije itd. Sljedeća je veza Nacionalne galerije s francuskim muzejima, koja je također tradicionalna. Recimo, naše inventarne knjige rađene su po uzoru na inventarne knjige Louvrea, jedna od prvih većih nabava u kolekciji Nacionalne galerije bili su gipsani odljevi antičkih mramornih kipova koji su se prodavali u Louvreu. U to vrijeme, odnosno od nastanka muzeja, antika je bila nešto što je temelj naše zapadne civilizacije. A počeci zbirki očito su bili antički kipovi i odljevi. Za Narodnu galeriju te je odljeve nabavio Izidor Cankar, također iz Louvrea, a sada su ponovno dio našeg stalnog postava. Dakle, te se interakcije više-manje samo događaju, to nije nešto planirano. Nedvojbeno treba spomenuti i Francuski institut u Ljubljani te Francusko veleposlanstvo u Ljubljani koji uvelike promiču umjetnost.
Gdje volite skrenuti kada ste u Parizu?
Po mogućnosti u dobar restoran, ali u prodaju. Prvo, naravno, u muzeje i knjižare. Možda su čak i knjižare na prvom mjestu. Inače, u Louvreu, naravno, briljantne su izložbe u Grand Palaisu, koji je preko puta Petit Palais, a Centre Georges Pompidou, Musée de quain Branly, koji je posvećen neeuropskim kulturama, je također briljantan. U muzeološkom smislu riječ je o iznimnim muzejima koji mogu biti uzor svim muzejima u svijetu.
Nacionalna galerija ove godine obilježava 100. obljetnicu velike retrospektivne izložbe Ivane Kobilce, što je izniman, rijedak događaj. Koliko je popularna umjetnost Ivane Kobilce?
Puno. Ovo su najpopularnije slike u Nacionalnoj galeriji. Ljeto i Kofetarica uvijek su u vrhu popularnosti. Povremeno provodimo ankete među našim posjetiteljima. Istina je da je njezino slikarstvo bilo popularno iu njeno vrijeme. Imala je mnogo klijenata, znala ih je pridobiti i znala je slikati onako kako su se svidjeli ljudima, njezinim klijentima. I danas je taj ukus ostao nepromijenjen, što vjerojatno govori o velikoj sadržajnoj vrijednosti njezina rada. Zapravo, njezinih izložbi nije bilo puno. Jednu je sama organizirala u Ljubljani 1889., imala je posthumnu izložbu nakon smrti, manju izložbu u Kranju 1972. i veliku izložbu 1979. u Narodnoj galeriji. A od tada je prošlo gotovo 40 godina pa smo odlučili da je vrijeme da napravimo novi pregled Kobilčinog rada, prikupimo i druge umjetnine i pripremimo izložbu također na temelju svih istraživanja koja su tijekom tog vremena rađena. Sve smo to pokušali objediniti u ovoj izložbi. Osim toga, iz obiteljske imovine Kobilčinih nasljednika dobili smo više od 500 pisama, koja je uglavnom razmjenjivala sa svojom sestrom, na uvid. Ova pisma otkrila su nam potpuno novi svijet, puno novih podataka, koji značajno nadopunjuju publikaciju Pariški boemi. To su sjećanja koja je napisala njezina vrlo dobra prijateljica, također slikarica, Rosa Pfäffinger.
Koju sliku Ivane Kobilce najčešće zaustavljate, koja vam se najviše obraća?
Ali to potpuno ovisi o danu. Nekad jedno, nekad drugo. Kad bih danas morao odlučiti, mislim na njezin autoportret, plavi autoportret. Jako mi se sviđa i slika Djevojka u fotelji, koja nije naše vlasništvo, ali je ovdje izložena. Inače je vlasništvo Muzeja likovnih umjetnosti u Budimpešti.
Što je s posjetiteljima, kojima osim Ivane Kobilce posvećuju najviše pažnje?
Naravno, među popularnijim autorima je i Ivan Grohar. Zatim, tu su i starije slike, primjerice Sveti Juraj Hansa Georga Geigera, koji se nalazi u našoj svečanoj dvorani, sada iu Velikom oltaru, koji je prvi put restauriran i postavljen u stalni postav. Popularna su i Almanachova djela, posebice Veselo omisje. Čak iu srednjovjekovnom dijelu imamo umjetnine kraj kojih ljudi rado navraćaju, primjerice kopiju Plesa mrtvaca iz Hrastovelja, zatim neke od srednjovjekovnih skulptura. Ima dosta umjetničkih djela koja se obraćaju određenoj publici, bilo djeci ili srednjoškolcima. Ali Kobilca je univerzalna.
Odnosi li se to i na strane posjetitelje ili su oni, primjerice, skloni tražiti sasvim drugačija umjetnička djela?
Ove smo godine po prvi puta proveli i anketu među stranim posjetiteljima. Nismo pitali o popularnosti pojedinih slika, nego o tome što ih je dovelo u galeriju, odakle su dobili informacije. Time smo dobili malo širu sliku o tome kako u budućnosti možemo raditi sa stranim posjetiteljima, što im imamo za ponuditi, što bi im moglo nedostajati, što im se sviđa. Dobili smo prilično iznenađujuće podatke: do sada smo mislili da su većina Talijani. Ali ne. Najviše je Nijemaca, Francuza, Austrijanaca, Talijani su tek na četvrtom mjestu. Ali ljudi dolaze sa svih strana, čak i s Novog Zelanda, Južne Amerike... I moram reći da možemo biti sasvim zadovoljni odazivom prilikom pregledavanja knjige dojmova.
Ako se vratimo na 100. obljetnicu Nacionalne galerije. Što se u ovih 100 godina nakupilo u galeriji? Kakav je njegov sadržaj danas?
U trenutku osnivanja Nacionalna galerija nije imala zbirku. Zbirka je nastala tek kasnije. U to vrijeme bila je to zbirka svih likovnih umjetnosti, starih i modernih. Nakon osnutka Moderne galerije, nakon Drugoga svjetskog rata, noviji dio zbirke Nacionalne galerije, od ekspresionizma nadalje, odlazi preko puta u Modernu galeriju. Godine 1986. tadašnji ravnatelj Nacionalne galerije dobiva državni umjetnički fond. Riječ je o umjetninama koje se nalaze u protokolarnim objektima, u Vladinoj palači, u tadašnjim tajništvima, u današnjim ministarstvima. Ovim fondom, koji broji više od tisuću umjetnina, rad Nacionalne galerije ponovno je preselio duboko u 20. stoljeće. Taj se trend nastavio i donacijama. Na njih smo posebno ponosni jer su vlasnici izričito željeli te umjetnine ostaviti Nacionalnoj galeriji. Primjerice, donacija gospođe Vande Mušič koja je donirala radove svog strica Zorana Mušiča. Time smo uspostavili stalnu zbirku, koja je ujedno i prva stalna zbirka Zorana Mušiča u Sloveniji, koja pokriva njegov cjelokupan opus, tehnički i vremenski. Inače, postoji još jedna stalna zbirka njegovih radova, inače grafičkih, u dvorcu Dobrova u Brdima. Druga donacija je nedavna donacija radova Metke Kraševec, koja je izričito htjela svoj rad ostaviti Narodnoj galeriji. Mijenja se tako i slika Nacionalne galerije kroz njezin fundus, a moramo znati da je 20. stoljeće već povijesna građa i samim time spada u okvir njezina djelovanja.
Jeste li posebno ponosni na neku akviziciju?
Na sve. Pa i barokne umjetnine Ptičar i Prestar, slike Fortunata Berganta, za koje smo bili sigurni da su izgubljene, također su bile velika akvizicija. Nitko nije vjerovao da ćemo ova umjetnička djela ikada vidjeti u originalu. Ipak, dvije su umjetnine pronađene golemom nesrećom i sada su izložene u našoj stalnoj zbirci.
Ili možda koje drugo djelo tražite, kakvo djelo posebno želite u svojoj kolekciji?
Naravno. Ima još mnogo takvih radova. Ne želim o njima jer im ne bih dizao cijene. Ali imamo popis umjetnina koje čekamo, ili da ih prodamo ili da ih pronađemo. Želimo popuniti još neke sive točke u našoj stalnoj kolekciji.
U Narodnoj galeriji nije nedostajalo revolucionarnih izložbi i gostovanja. Koje bi veće turneje istaknuli, možda možete nagovijestiti što možemo očekivati u budućnosti?
Već je bilo dosta posjeta iz drugih muzeja Nacionalnoj galeriji, neki iz zbirki i izložbi koje smo sami napravili, uglavnom iz umjetnina koje nisu u vlasništvu Nacionalne galerije. Među njima svakako bih naveo izložbu marinista Alberta Sirka, izložbu slikarstva i kiparstva hrvatske umjetnosti s kraja 19. stoljeća iz privatne zbirke Vogrinca te izložbu Slikarstvo u Normandiji: Na izvorima impresionizma . Među slikarima koji su u posljednjim desetljećima 19. stoljeća odlazili slikati u Normandiju bio je i naš Jurij Šubic. Ova izložba je bila o važnim umjetničkim djelima, izložili smo Monetovo djelo, Daubignyjevo djelo, nekoliko Boudinovih djela, jedan Renoirov pejzaž. Što se tiče naših gostovanja, naravno slovenskih impresionista u Parizu, ali već smo duboko uključeni u gostovanje slovenskih impresionista u Pragu, na Praškom dvorcu. Ovu izložbu ćemo naravno prilagoditi okruženju i u Pragu pokazati umjetnine onih umjetnika koji su na ovaj ili onaj način bili vezani uz češku prijestolnicu.
