Intervju: "Nakon 25 godina na pozornici, još uvijek neizmjerno uživamo!"

Iz Hamburga ste, odakle su krenuli i Beatlesi i odakle je Solomun, sadašnji kralj Ibize. Što radite toliko drugačije da iskačete iz prosjeka?
Simon: Što ja znam? Imamo mnogo dobrih DJ-a, ali je trebalo dosta vremena da kod nas izraste jaka scena koja je iznjedrila i veliku zvijezdu.
Bastian: Hamburg zapravo ima vrlo bogatu glazbenu povijest, jedan je od najmuzikalnijih njemačkih gradova. Tamo su djelovale mnoge jake izdavačke kuće, a posebno njemačka hip-hop scena, kao i rani techno i rave, imaju jake korijene upravo u Hamburgu. Ti su uspjesi prije svega povezani s činjenicom da smo bili na pravom mjestu u pravo vrijeme.
HP: Rave kultura bila je sveprisutna u Hamburgu, gdje sam živio sredinom 90-ih. Slušali smo DJ-a Stevea Masona na britanskom radiju BFBS, a lokalne rave partyje pratilo je mnogo britanskih vojnika koji su bili stacionirani u gradu. To je vjerojatno razlog zašto su se naši rejvovi toliko razlikovali od onih u drugim njemačkim gradovima. Svaki veći grad je imao svoju scenu, koja je bila prilično zatvorena, ali svima je bilo zajedničko da su svi mrzili Scooter. Ali mržnja se topi. Naučili smo živjeti s tim. Tamo, oko 2012. godine, odjednom su nas svi zavoljeli.

Jeste li ikada pomislili da ste možda nekakvi Beatlesi techno scene? Već u prvom desetljeću djelovanja nanizali ste tridesetak uspješnih singlova.
HP: Iskreno govoreći, mi uopće ne razmišljamo puno o prošlosti. Čim izdamo novu pjesmu ili album (novi očekujte krajem godine ili na proljeće, p.p.), već krećemo s radom na sljedećem projektu. Kreativni proces u studiju svaki dan počinje iznova. Imat ćemo dovoljno vremena za sjećanja i osvrt na stare godine.

Što je zapravo iznjedrilo vaš prepoznatljivi zvuk koji se u četvrt stoljeća nije puno promijenio?
HP: Bio sam u Tresoru i drugim kultnim klubovima, ali ovaj minimalizam, mrak i repetitivna glazba bez vokala nije bila privlačna. Bliža mi je energija i atmosfera velikih dvorana i trenutak kada tisuće ljudi osjeti istu energiju u isto vrijeme. Poruka rave pokreta bila je umnogome suprotstavljena kulturi introvertiranih mazgi koje su prije eksplozije te euforije u mračnim podrumima slušale minimalistički techno. Uz rejve odjednom je ponovno dopuštena masovna histerija. Prva Love Parade me se jako dojmila. A Scooter uvijek pokušava izazvati tu euforiju. Danas razumijem zašto su mnogi mislili da smo mule koje je neki techno producent pustio na audiciju. Mora da smo stvarno tako izgledali. Ali bili smo pravi producenti i autentičan bend. Tajna našeg proboja i činjenice da smo se tako dugo zadržali na sceni je u tome što smo od prvog singla pa nadalje znali pretočiti euforiju ravea u četverominutne komade: apele, buku i jeku s plesnog podija. i zvukove koje možete čuti samo uživo u velikoj areni. Mnogi naši hitovi prožeti su osjećajem izvedbe uživo i to privlači ljude.

Vaši prvi hitovi iz 1990-ih bili su iskustvo koje vam je promijenilo život. Odlazak na Love Parade ili Mayday, razgledavanje Westbama i Scootersa bilo je svojevrsno hodočašće. Dance glazba je u međuvremenu evoluirala, može li još ponuditi nešto slično?
HP: Može biti. Ili ne. Prije desetak godina činilo se da je vrhunac iza nas, no u posljednjem desetljeću ova glazba i kultura prvo su osvojile SAD, a sada je fascinirana i Azija, a cijene DJ-a mjere se u stotinama tisuća kuna. eura, što je u prošlosti bilo nezamislivo. Sve dok slušam dobre ploče i osjećam pravu energiju na zabavama, ova scena neće umrijeti. Nakon 25 godina na sceni, još uvijek neizmjerno uživamo. Za mene se u tom smislu nije puno promijenilo od rave eksplozije ranih 90-ih.

HP Baxxter, vi ste svojevrsni Billy Idol techna, ali svakako čovjek izuzetne karizme i jedno od najprepoznatljivijih lica elektronske glazbe.
HP: Uvijek sam volio bendove sa snažnom scenskom pojavom. Kad sam kao tinejdžer slušao hard rock, volio sam Ritchieja Blackmorea iz Deep Purplea, koji je uništavao svoju gitaru na svakom koncertu. Već tada sam znao da je to namješteni dio predstave, ali to nije umanjilo uzbuđenje koje sam osjetio kad ga je razbio. Kad pomislim kakvu smo pirotehniku koristili na prvim turnejama, u usporedbi s današnjim eksplozivnim predstavama, samo se nasmiješim. U jednom smo trenutku na pirotehniku trošili više nego što smo mogli zaraditi na ulaznicama, ali mogli smo si to priuštiti jer su se na koncertima prodavale ogromne količine ploča. Svaki singl koji smo izdali postao je zlatni ili platinasti, a onda su se odjednom albumi počeli prodavati. Naravno, to se potpuno promijenilo, ali srećom i pirotehnika je pojeftinila i na tome ne moramo duljiti.

Sad ćete mi morati oprostiti, ali moram priznati da sam Scooter uvijek doživljavao kao neki veliki rave cirkus, no u jednom trenutku su ozbiljni elektronski producenti i DJ-i počeli prepoznavati vaš doprinos i prihvaćati vas. Prije su vam gađali nos, danas možete otići u Berghain i tamo se osjećati kao kod kuće. Čak i Pan-Pot i Modeselektor kažu da bi bez zadrške snimili nešto s vama.
Michael: Kad smo prije mnogo godina nastupali u Berghainu, mnogi DJ-evi su došli na naš nastup, koji su nas ponekad iskreno mrzili. Taj se stav potpuno promijenio. I ja to razumijem. Kad je Scooter izbio na scenu 1993., bio sam jedan od onih DJ-a koji im je bio puno bliži alternativna klupska scena nego veliki rave. Starješine techno scene u Berlinu i Frankfurtu nisu baš bile oduševljene kada su ovu glazbu preuzele velike izdavačke kuće i odnijele je na MTV i Vivo. U tom smislu, Scooter je bio komercijalni bend koji je komercijalizirao elektronsku glazbu. No, nakon svih ovih godina izrastao je u ikonu.
Bastian: Nema puno bendova koji su u središtu pozornosti više od 25 godina.
Michael: U svakom slučaju, jesmo li stvarno stvarali glazbu koja je bila toliko drugačija od ostalih? Također, većina velikih DJ-a, uključujući Carla Coxa, stvarali su i vrtjeli brzu rave glazbu. Kao i Sven Vath. Ili tvoj Umek.

Michael, kada i zašto ste ti i HP odlučili izvoditi i DJ setove?
Michael: Prije otprilike pet godina. Kad idemo na turneju kao bend, to nije jeftino, pa sviramo u velikim dvoranama, ali u manjim prostorima ne ide, a ljudi nas žele i u manjim mjestima. U tu svrhu postavili smo HP Baxxter DJ-set u kojem HP i ja vrtimo glazbu koju volimo, uključujući i neke naše hitove, a on se također hvata mikrofona. Počelo je kao eksperiment jer smo se htjeli ponovno povezati s klupskom scenom. Uostalom, Scooter je nastao iz naših odlazaka na rejvove i prerastao u stadionski bend, pa moramo paziti da ne izgubimo vezu s bazom iz koje dolazimo. Nije slučajno da su više od svih članova grupe DJ-i, pa tako i Bastian koji je unio novu svježinu u bend.

Je li energija jako različita na ovim nastupima?
Super je, ali naravno da je drugačije, jer sviramo samo nekoliko naših pjesama, a ostalo je glazba drugih producenata. Cijeli koncept je drugačiji: cijela stvar traje sat i pol, više liči na ono što rade David Guetta ili Armin van Buuren, a na kraju se naravno HP Always uhvati mikrofona i zapjeva neke naše hitove. Ljudi to jednostavno žele. Ali ovo nije koncert Scootera, gdje je sve bazirano na našoj autorskoj glazbi i live svirci.

Uz koju pjesmu Scootera vežu najljepše uspomene?
Bastian: Za mene je to Ramp! (Logična pjesma). Uz ovu pjesmu vežu me neke vrlo intimne uspomene, a uvijek je velika energija na pozornici kada je izvodimo. A kraj Beskrajnog ljeta je čista koncentrirana energija.
Simon: Hyper Hyper mi se vjerojatno najviše sviđa jer me podsjeća na moje rave godine i kada sam počeo DJ-irati i otkrivati svu tu sjajnu dance glazbu. Povratak u vrijeme kada je elektronska glazba izašla iz podzemlja i procvjetala u obliku masovni rejvovi.
HP: Ali reći ću J'adore Hardcore jer je to tako snažna, energična pjesma.

Vaš posljednji singl je God Save The Rave. Je li to slučajno i Brexit himna?
Bastian: O ne. (smijeh) Kompozicija je nastala na radionici koju smo pripremali s raznim mladim umjetnicima. Ovu ideju predstavio je bečki duo Harris & Ford, HP-u se odmah svidjela i zajedno smo je u studiju razvili u traku koja prati zvuk Scooter benda. To nije bilo lako, jer HP nije htio previše mijenjati svoje djelo koje je zvučno bilo dosta daleko od naše glazbe.
Michael: Njihova kompozicija bila je vrlo jednostavna i trudili smo se zadržati duh originala, a istovremeno ga u potpunosti promijeniti.
Bastian: Na kraju, bitno je da smo svi zadovoljni proizvodom, da se svi poistovjetimo s ovom pjesmom, da je naša. U studiju smo se borili da nađemo kompromis, ali kad stanemo na pozornicu i vidimo reakcije ljudi, zadovoljni smo jer vidimo da smo uspjeli.

Imate li kakvu poruku za fanove koji će doći na vaš ljubljanski nastup 30. listopada?
Bastian: S obzirom na to da prvi put dolazimo kod vas, želimo naglasiti da se pripremate za zaista snažan show. Koncept je stvarno snažan i energičan, samo ga morate doživjeti. A oni koji već jesu, rado se vraćaju našim nastupima. Ovo je poseban doživljaj.