– Mama namaži mi kruh. Sjećate li se svog djetinjstva kada smo imali tako malo, a bili tako sretni?

... igrali gumtwist, skrivača, između dvije vatre, vozili role, vrtjeli hula hoop, igrali se plastičnim puškama, crtali po asfaltu...

Pustili su nas da se igramo cijeli dan, pod jednim uvjetom - da se vratimo na ručak ili večeru ili da budemo kući čim padne mrak.

Često smo od roditelja tražili da nam umjesto ručka namažu komad kruha koji smo jeli prljavih ruku, ali nitko nije smetao.

Vozili smo bicikle, igrali se u pješčaniku, bacali klikere... Igrali smo se u dvorištima, na ulici, u prirodi, a ne pred računalom.

Padali smo, ozljeđivali se, lomili kosti, gubio zub, ali nikada nije bilo pritužbi. Nitko drugi nije bio kriv. Samo mi, i zbog toga smo ponekad nakon zadnjeg dobili "jedan odgojni", iako nismo bili ništa krivi.

Otišli smo kod prijatelja biciklom ili pješice, pozvonili na vrata ili jednostavno ušli nenajavljeni. Kućna vrata nisu bila zaključana, čak smo se i noću bez straha mogli vratiti kući.

Skupljali smo bedževe, salvete, figure od žvakaćih guma, Životinjsko carstvo, figurice od Kinder jaja, Pez bombone, omote čokoladica koje smo onda s prijateljima mijenjali za one koji su nam nedostajali.

Kad smo vozili bicikle, nismo imali kacige, niti smo imali štitnike za koljena i laktove.

Vodu smo pili iz slavine ili gdje smo je našli – nije bilo bidona.

Proveli smo nekoliko sati praveći autiće od kutija, dasaka i cijevi. Bio si sretan ako si imao prijatelja koji je imao bicikl da te povuče uz brdo gdje smo se sjetili da nemamo kočnice! Nakon nekoliko padova pronašli smo rješenje problema – zaustavili smo se udarivši u drvo ili hrpu zemlje. U to vrijeme nije bilo gustog prometa.

Jeli smo sve što nam je došlo pod ruku. Pili smo slatke sokove, ali nismo imali problema s težinom jer smo dane provodili trčeći i igrajući se.

Svi smo dijelili jednu Coca-Colu (kad smo imali dovoljno novca, mogli smo kupiti bocu od litre) i pili iz iste boce, i nitko nije umro.

Nismo imali mobitele, pisma su se slala poštom. Upoznali smo se osobno, ne virtualno.

Nismo imali igraće konzole, mp3 playere, Nintendo 64s, Xboxe, video igre, mnogo kanala na TV-u, kućno kino, chat sobe, digitalne kamere, Internet, Instagram i Facebook...

Pisma i razglednice slali su se poštom, a poseban događaj bilo je fotografiranje. Tog smo dana obukle naše najljepše haljine i nove sandale, a zatim čekale dva tjedna da se slike razviju.

Ljepota je bila u neizvjesnosti, u iščekivanju. Suvremena mogućnost brisanja fotografija omogućuje nam da selektiramo osmijeh na fotografiji i odbacimo sve ostalo. Zašto? Uostalom, dragocjeni su i drugi trenuci.

Imali smo prave prijatelje. Neki su imali loš akademski uspjeh i jednostavno su morali ponavljati razred ako nisu dovoljno učili. Nitko nije išao psihologu ili učitelju. Godina se okrenula i svi su dobili novu priliku.

Imali smo slobodu za uspjeh i neuspjeh, odgovornost. I naučili smo birati. Imali smo tako "malo", ali smo bili tako jako sretni!