Rujan je. Vrijeme za nove početke. Meni osobno i prije nekog siječnja. Zašto? Ljeto je gotovo (dobro, možda su temperature u vrijeme nastanka editorijala još u slatkim tridesetima). A kad ljeto završi, kad smeđi ten stečen na svjetskim plažama izblijedi, tada znam da je stvarno. Da više nema tako malo produženih vikenda, da nema kolektivnih godišnjih odmora, da nema više "ja bih danas radio od kuće", da više nema odmora od tiskanog izdanja naših medija, da je potrebno da razmišljaju svježe i implementiraju ideje, ali ne da ih samo pohrane negdje u stražnjem dijelu glave (ili gdje god da su zapravo pohranjene).
city magazine slovenija
Poletje je v polnem razmahu in napoveduje se pestro dogajanje v mestu, kjer se zdi, da programom za razvajanje vseh naših čutil ni
videti kraja.
Jeste li se ikada zapitali zašto je lipanj tako prokleto sladak? I ne samo slatko u smislu da se počastimo najboljim sladoledom u gradu s maksimalnom slašću i još teče...
Ponekad me obuzme takva nostalgija, nostalgija za vremenima kada me uopće nije bilo. Gledam fotografije 'zlatnog doba' Hollywooda i tadašnje europske produkcije, slušam francuske šansone i talijanske kancone. Listam stare modne časopise i čudim se. Gdje je nestala sva ta ljepota, ona čista ljepota za koju nisu bili potrebni futuristički dodaci i gomila šminke, ali je i dalje bila toliko prisutna? Gdje je bila njihova tajna (osim dobrih stilista i vizažista)? Je li im jednostavno bilo manje stresno?
Nova stvarnost! Fraza koja ove jeseni odzvanja našim glavama. Još uvijek pijani od drugog ljeta, opažamo da je život koji smo poznavali nestao.
Jeste li ikada pomislili da dizajneri zapravo kroje našu svakodnevicu, da su stalno prisutni u našim životima? Naši pametni telefoni, satovi, naočale, nakit – netko ih je kreirao i pobrinuo se za svaki detalj, a onda je naše gadgete pretvorio u nešto neizostavno. Unutrašnjost našeg automobila, naše cipele, odjeća, stolice i stolovi - praktički sve što posjedujemo i koristimo netko je s ljubavlju dizajnirao i napravio.
#248 je poseban. U naše ruke dolazi nakon tromjesečne pauze, što je daleko najduža pauza u naših 17 godina.
Prije nekoliko dana vozio sam se kroz Vrhniku. Kao putnik nemam vozački ispit. ("Reci whaaaat?!"). Inače, ne osjećam se baš zakinut, koristim bicikl i "pedHondu" ili bolje rečeno svoje dvije noge.