Zabranjeno (ili nedostižno) voće je najslađe. I to se pravilo uvijek iznova potvrđuje u kraljevstvu ljubavi. Osjećaj zaljubljenosti još je jači kada je netko nedostupan. A zašto je to tako? Zašto želimo te ljude koje nikada ne možemo imati?
Zašto je često nedostižna osoba je sto puta privlačnija u našim očima, kakva bi bila da je možemo imati? Nepristupačnost je kao čarobni začin, koji nas uvjerava da želimo te stvari/osobe mnogo više i onemogućuje nam da stanemo na pravo tlo. Kako onda funkcionira naš mozak?
Zašto želimo te ljude koje nikada ne možemo imati?
Sviđa nam se osjećaj da nekoga jurimo.
Neki ljudi vole osjećaj da ih progone. Vole neuhvatljivost, trud koji moraju uložiti i visoku dozu hormona koja dođe kad osoba malo omekša.
Mislimo da smo vrijedni ako uspijemo.
Mnogi od nas se svjesno ili nesvjesno trebaju boriti za nekoga samo kako bi potvrdili da je dovoljno vrijedan. Ako dobiju nekoga tko u početku nije pokazao interes, to je izvor važne potvrde.
Hranimo svoj ego.
Isto tako, ponekad želimo nekoga koga ne možemo imati, ne zato što žudimo za tom određenom osobom, već zato što tiho želimo nahraniti vlastiti ego.
Privlači nas nepouzdanost.
Ako želimo nekoga koga ne možemo imati, to čini naš život puno uzbudljivijim. Pogotovo ako je ta osoba ionako donekle uključena u flert, ali se nikada ne posvećuje potpuno. Možda volimo osjećaj da nikad ne znamo što će se dogoditi sutra?
Naša mašta ima slobodu.
Kada nam osoba ne da blizu, možemo oslikati vlastitu verziju te osobe u prazninama koje bi u svakom drugom odnosu ispunile jasne i točne informacije. Dakle, možemo čeznuti za nekom vlastitom fantazijom, a ne baš toliko za tom osobom.
