Zlatko je lako sinonim za pozitivizam, za ono dobro u ljudima. On je dlakav, govori ono što bi svatko mogao ili trebao, samo da "ima muda". I to je razlog zašto sam tako uzbuđen zbog toga. U deset godina je odrastao, možda izgubio dio ljutnje, ali je u svojim komadima ostao sočan, strastven, lucidan i, što je najvažnije, zadržao je svoju poruku.
Prošlo je deset godina od izlaska albuma Svijet je lijep. Kakav je Zlatko danas, vjeruje li još uvijek da je svijet lijep?
Zlatko i dalje vjeruje da je svijet lijep. Vjerovao je čak i kad se njegov svijet, moj svijet, raspadao. Inače, mislim da mnogi nisu razumjeli moju poruku. Mislio sam da je svijet sam po sebi lijep, svijet poput Zemlje, koja je lijepa. No, nedvojbeno sam svjestan da otkad postojimo znamo biti ljudi, pa i "prljavi". Ili pod utjecajem đavla ili ne. Mi smo također razlog zašto je tako kako jest. Ne volim previše prigovarati, ali primijetio sam da ni ljudi ne vole previše ljude koji rade. Dakle, nije dobro biti previše vrijedan, jer vas onda konkurencija ne voli. Skoro nitko vas ne voli. U 2017. smo godini i mislim da svatko ima pravo na svoje mišljenje i prije svega da svatko ima pravo raditi ono što ga čini sretnim, a ne štetiti drugima. Moj svijet ostaje lijep čak iu olujama. Nikad se nisam predomislio. Loša vremena treba prebroditi, ne vrijedi se žaliti. Čovjek mora prihvatiti svoju sudbinu, bila ona dobra ili loša. Iako su ljudi/još uvijek "prljavi", vjerujem u dobro. Nedavno sam čuo tužan podatak: preko 400 milijuna ljudi je pothranjeno. U Europi danas svakom stanovniku možemo dati kilogram zlata, za dva dana ćemo htjeti kilogram više. Da, to je tijelo, ali treba se brinuti i o duši.
Kako uspijevate ostati tako pozitivni? To je, barem za mene, izuzetna vrlina ovih dana.
Odrastao sam na makadamu, tek sam kasnije zavolio beton. Uvijek su mi se sviđali Indijci koji su znali ostati u kontaktu s prirodom. Često smo uvučeni u krug društva, a priznajem da i sama ne odvajam dovoljno vremena za godišnji odmor. Svjestan sam da se željezo kuje dok je vruće, ali nikako ne smijemo zaboraviti taj kontakt s prirodom: bilo da je riječ o izvoru, rijeci, moru, šumi. Mislim da su to ključne stvari. Dobro je biti društveno odgovoran, ali je dobro brinuti se o sebi. Ali svatko mora pronaći svoj mir. Vrijeme kada može biti sam, razmisliti i iznova "posložiti kockice". Na kraju, moje osobno iskustvo je ovo: mi bijelci, koliko god bili fini i demokratski, toliko smo i najdvoličniji. I ako gledamo ostale pozicije, stojimo jako dobro, pogotovo ako gledamo ostatak nerazvijenog svijeta. Mislim da je to svojevrsni razlog da ostanem zadovoljan - imam jesti, piti, toplo mi je... Naravno, vidim da ima stotine drugih stvari koje mi se nude, ali kad god postigao nešto što sam želio želio, vidio sam da je to samo trenutna sreća. Nema kocke, nema sreće u igrama. Čovjek tako dolazi do zaključka da traži stvari koje ga istinski čine sretnim.
Kakav je bio Zlatko u djetinjstvu i tinejdžerskim godinama? Je li i on zračio pozitivom ili mu je to donijelo odrastanje i iskustvo?
Otkad znam za sebe, bio sam pozitivan, više Indijanac. Vidim to i kod svoje djece, valjda nam je to u genima. Volio sam se smijati, nikad nikome nisam želio ništa loše. No istina je da društvo ne uzvraća uvijek osmijeh. Ako se netko previše smije, društvo to pokušava spriječiti, nije dobro da se netko previše smije, smijeh je zarazan. Ali na kraju sam ja taj koji odlučuje hoću li dati da me ljudi upoznaju ili ne, hoću li potpuno vjerovati u sebe i ono što predstavljam, hoću li odustati... Druga opcija ne dolazi u obzir.
Je li vas obilježilo odrastanje u Fužinama, u ovom, po meni potpuno nepravedno nazvanom getu? Pretpostavljam da vam je to uglavnom bilo inspiracija?
Više od ove prikazane priče mračne strane Fužine na mene je utjecao rat u Bosni. Tamna strana u Fužinama praktički ne bi niti postojala da nije bilo određenih situacija i politike kakva je postojala. Trebao im je žrtveni jarac i onda su birali neka naselja. Ako je energija mladih ljudi koncentrirana na malom prostoru i nije usmjerena na, primjerice, sport ili kulturu, što im drugo preostaje nego pronaći vlastitu zabavu. Ali danas znamo što zabava znači. Uvijek sam predstavljao svijetlu stranu Fužina, uvijek sam isticao naše sportaše, kao i postotak ovih ljudi koji su navodno Fužine doveli na loš glas. I nije drugačije nego bilo gdje drugdje. Većina tužnih stvari dogodila se zbog ilegalnih supstanci, ako mogu tako reći. Na sreću, hvala Bogu, to se dosta popravilo i danas su Fužine jedno lijepo naselje. Iako sama više ne živim tamo, moja djeca tamo idu u školu i vrtić. U blizini imate Ljubljanicu, Golovec, centar grada, obilaznicu, poštu, banku, trgovinu... Ovdje se djeca još igraju vani, igraju košarku ili nogomet na igralištu. Postavili su teretanu na otvorenom. Već više od 25 godina ljeti se u Bundesligi tradicionalno igra mali nogomet. Rat u Bosni me obilježio više od ove tužne strane Fužine, pa ostajem pri uvjerenju da nema dobrog rata, niti lošeg mira. To sam praktički bio prisiljen osjetiti prerano, što je ostavilo određene posljedice, ali me i ojačalo. Zbog toga sam danas ovo što jesam.
Prati li vas rap od djetinjstva?
Ne, ali oduvijek sam volio glazbu. Glazba je oduvijek bila nešto što me fasciniralo. Nikada se nisam definirao u smislu glazbenih žanrova. Slušao sam sve što je bilo dobro. Ako je nešto dobro, dobro je. Nije me briga za žanr. Ali ako je nešto loše, čak i ako je dio onoga što radim ili gdje pripadam, loše je. Tako je i s ljudima i nacionalizmom. Nije važno tko je osoba, koje je boje ili što predstavlja, važni su samo njezini postupci, dobri ili loši. Inače se to “bravarstvo” razvilo tek u srednjoj školi. Mogu samo reći da je formula ista bilo da se radi o glazbenoj ili sportskoj karijeri: u sportskoj karijeri morate početi rano, ali u glazbenoj karijeri imate više vremena. Ponekad je dovoljna jedna pjesma, ali ponekad deset ili sto nije dovoljno. Mislim da ljudi prepoznaju iskrenost bez obzira na situaciju i politiku. Politika je posvuda. Ako danas pitate glazbenike, svi će se držati podalje od politike, a politika je zapravo posvuda. Također na radiju. Nitko ne želi biti dio politike, ali svi su u njoj. Možete prihvatiti politiku određene radijske postaje koja nalaže da pripremate "glupe" pjesme. Ako pogledate što se danas događa, ako pogledate tekstove, vidjet ćete da su oni jako prazni, jako slabi, nema energije, nema poruke... Očito nas vole vidjeti ovakve. A čim se pojavi netko s energijom i porukom, logično se ističe. Ovdje nema nikakve ljubomore, samo se usuđujem naglas reći što mislim. Oni koji vas iskreno žele čuti ionako će vas već pratiti na vašim kanalima. Ali mislim da umjetnici nisu dovoljno cijenjeni, pogotovo s obzirom na to koliko je truda uloženo da se nešto stvori.
Tijekom godina tvoji su tekstovi izgubili dio ljutnje. Jeste li zapravo manje ljuti?
Logično, izgubili su, reći ću vam i zašto. Primijetio sam da te ponekad ljudi vole gurnuti u prvi red. Izgubit ćeš glavu, a oni će se smijati govoreći: "ha ha ha, vidi kako je završio". S druge strane, svi znaju sve što govorim. Pogotovo one pametne. Neki se prave da to ne žele znati, neki su otvoreni ljudi i razumiju me. S glazbom mogu ostati na dobrom putu i pokušavam njome motivirati mlade ili sve koji me slušaju. Mogu im dati dobar osjećaj kad čuju komad. Reći im stvari lijepo, iskreno, toplo, pametno, a prije svega od srca. Danas nedostaju iskreni osjećaji. Ako pogledate političare, svi su izgrađeni na istoj osnovi. Ali nitko mi nije isprao mozak, ja sam samo čovjek s osjećajima. Ako mi kažete nešto što nije istina, zauzet ću se za sebe, reagirat ću. Ako sam dobre volje, vrištat ću, ako sam loše volje, to ću pokazati, neću to skrivati. Inače, lijepo je ljutiti se, ali ljutnja nema oči. I nikad ne stavljam psovke i ružne riječi u tekst samo da bih bio cool, samo zato što promašujem poantu i ne bih znao što bih drugo rekao. Uglavnom želim motivirati, moji komadi su pravi. Neću ti lagati da sam siromašan, da sam propalica. Mnogi će se ljudi pronaći u takvim tekstovima. Zašto? Zato što su pronašli nekoga tko se tako osjeća i tješe se spoznajom da nisu jedini. Ne, ja sam taj koji je jednom bio tu gdje si ti, govoreći ti da možeš ići dalje. Inače, nije da se ne ljutim, ali sazrijevam, starim, tek je prošlo deset godina od prve ploče i svake godine sam izdao po jednu. I prije toga sam šest-sedam godina “fristajlala”, bila sam još i ljutija. Ovakvog me čak ni ne poznaješ. Da sam razmišljao na isti način kao prije toliko godina, bio bih samo netko tko nije napredovao u životu. Ne kažem da tu ima nešto loše, ali se držim one izreke: „Proklet bio dan u kojem čovjek ništa novo ne nauči“.
O tome koliko ste se znali ljutiti, što vas je karakteriziralo, odakle crpite energiju, što vam znači obitelj... Sve to moći ćemo pročitati u nadolazećoj biografiji koju pišete zajedno s Jurijem Hudolinom.
Mislim da je važno da ljudi znaju, barem oni koji me prate, da ništa nije bilo jednostavno, iako sam većinu vremena dobro raspoložen i nasmijan. Čak su se iu mom životu događale stvari koje nisu bile pravedne. I čini mi se pogrešnim da to onda držimo unutra. Mislim da treba uprijeti prstom u prevarante. Inače, ovo nije knjiga u kojoj bih isticao samo to. Knjiga će ispričati priču sve od mog rođenja pa praktički do danas, do ovog prosinca. Biografija će vjerojatno biti tiskana sljedeće godine. Želim da ovo bude dodatna motivacija za sve mlađe kolege. Da imaju jednog tipa za kojeg nitko ne bi pomislio da će krenuti u ove vode i uspjeti.
Vidio sam tvoj spot za pjesmu Kompromis. Po nekima s njime hodate po rubu, no siguran sam da ima veću poruku nego što bi se moglo reći na prvi pogled.
Priča je vrlo jednostavna. Uvijek je riječ o istoj ženi, a ta je ljubav toliko jaka da je možete vidjeti u nekoliko oblika. Na kraju se dođem ispovjediti psihologu, za mnom dolazi i kolega Vid Valič i ja mu kažem: “Vid, ali na kraju uvijek ostane ta jedna prava baba.” A on meni: “Ja. znaj, jer zato sam ja ovdje." Što, ali nije u redu ako kažem: "Fak prijatelju, koliko je zgodna beba?" Zalažem se za to da žena nije zgodna samo ako je seksi. Pametna žena može pametnog muškarca uvjeriti u mnoge druge stvari. Ponekad morate razgovarati s ljudima, nije sve u zadovoljstvu. Ili netko možda ima više kriterije zadovoljstva. Već sam se navikla da "psi laju, karavana ide dalje". To je super klasik. Kad bi ljudi znali koliko ti vremena treba da stvoriš ovako nešto, samo bi zapljeskali. Ali navikao sam na to.
Smatrate li da mladi gube perspektivu, kao što često negdje možemo vidjeti?
Nisu svi mladi tako "izgubljeni" kako bismo ih željeli predstaviti. Ali žalosno je hoće li mladi i dalje slušati neke stvari koje su na prvu loptu. Odnosno, nadam se da će ih se slušati samo u određenom razdoblju. Ako slušate nešto bez poruke samo zato što je bila medijska eksponiranost, to i nije tako nevina stvar. Mediji oblikuju društvo. Pa ako tako nešto ukažete i dijete to prihvati, ali preraste, u redu je. Druga je stvar ako ostane na ovoj razini, odnosno ako ne napreduje u životu. Držim fige svakom pojedincu, nikad nije kasno učiniti ono što je ispravno. Nikada nije kasno da čovjek nauči i pokuša se kretati.
Godišnjicu svog prvog albuma također ćete prigodno proslaviti. Što možemo očekivati od Zlateka i ekipe?
Možete očekivati napredak od 2007. Koncert je postavljen u većem prostoru, u Kinu Šiška. Počinjemo 22. prosinca u 21:00 sat. Imat ću konkretan sastav glazbenika, nećemo dizati nikakav cirkus. Stvarno želim dati sve od sebe i pokazati ljudima da ovih 10 godina nije bilo uzalud. Svi koji su me pratili ipak će doći, svi koji su sumnjali u mene su dobrodošli. “Hejterima” je ulaz zabranjen. Ako znaš da nije baš super, nemoj me vući za jezik. Ja sam cool tip, samo nemojte zamijeniti moju ljubaznost s mojom naivnošću. Svijet je lijep, pusti se iznenaditi.
Dušo, neka tvoja pozitivnost obasja naše čitatelje. Što biste poručili našim čitateljima za Novu godinu, koji je vaš itinerer za 2018. godinu?
Jako jednostavno. Neka svaki dan bude nova godina. Potrudimo se održati “Veseli prosinac” tijekom cijele godine. Bližnjemu želiš ono što želiš sebi (u pozitivnom smislu, naravno). Neću previše soliti pamet i savjetovati, mislim da su ljudi dovoljno pametni.
